Stogodišnji je Allan nakon burnoga života uoči svoga svečanog stotog rođendana, zapalio iz Doma za starije osobe jer je alergičan na troznamenkaste proslave. Rastreseno je popalio tajanstvenu putnu torbu na kotačiće pa ga zato punih mjesec dana natjerava švedska policija. Njega i njegovo veselo društvance koje je usput oko sebe okupio...
Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao hit je roman JonasaJonassona u izdanju Fokus komunikacija i prodan je u više od sedam milijuna primjeraka diljemsvijeta.
Ova je kriminalistička priča isprepletena Allanovim bezbrižnim, uglavnom slučajnim sudjelovanjem u mnogim znamenitim događajima 20. stoljeća! Kako se u njegovoj blizini našao Truman, Staljin, general Franco, Kim Il Sung, Churchill, prekrasne žene Mao Ce Tunga i Čang-kaj Šeka, skupina iranskih disidenata, ruski atomist i radna ekipa američkoga Projekta Manhattan?
Allana ne zanimaju politika i religija, ali kao da je on samim svojim postojanjem utjecao na većinu najvažnijih svjetskih dvadesetostoljetnih događaja. Što li će tek biti sada u 21. stoljeću, kad je, u ugodnom društvancu istomišljenika, opet na slobodi?
Nitko nije više očaravao publiku nego otac moje majke, kad je sipao laži, lagano naslonjen na štap, s punim ustima burmuta.
– Nego… je li istina, djede? pitali smo mi, zapanjena unučad.
– Onoga tko zbori samo istinu, nije vrijedno slušati, odgovarao je otac moje majke.
Ovu knjigu posvećujem njemu. (Jonas Jonasson)
Ulomak iz romana
Ponedjeljak, 2. svibnja 2005.
Moglo bi se pomisliti da je morao prije odlučiti; mogao je biti frajer pa priopćiti okolini svoju odluku. No Allan Karlsson nikada nije predugo razmišljao o stvarima.
Misao se u starčevoj glavi uobličila tek kad je otvorio prozor svoje sobice u prizemlju Doma za starije i nemoćne u sörmländskome gradu Malmköpingu, pa stao u cvjetnu gredicu.
Bio je izmoren, što nije bilo čudno, jer Allan je toga dana navršavao stotu. Za nepun sat počinjala je rođendanska gozba u društvenoj dvorani Doma za starije i nemoćne. Dolazi gradonačelnik. I lokalne novine. I sva druga starčad. I cjelokupno osoblje, na čelu sa sestrom Alice, bijesnom na cijeli svijet.
Samo se glavna osoba nije kanila pojaviti.
Allan Karlsson zastao je uz cvjetnu gredicu tamnoljubičastih maćuhica, uz bočnu stranu zida Doma za starije i nemoćne. Na sebi je imao smeđi kaput, smeđe hlače i smeđe kućne papuče. Nije bio kicoš, ali to je rijetkost u toj dobi. Pobjegao je sa svoje rođendanske gozbe, a i to je rijetkost u toj dobi, jer rijetko tko doživi tu dob.
Allan je razmišljao bi li se potrudio uspentrati kroz prozor po kapu i cipele, ali napipavši novčanik na mjestu, u džepu, zadovoljio se time. Osim toga, sestra Alice je opet iznova pokazivala svoje sedmo čulo (gdje god skrio prepečenicu, našla bi je) i možda se baš sad mota uokolo i sluti da se nešto valja iza brda.
Najbolje je otići dok je vrijeme, pomislio je Allan i traljavim koljenima pošao duž cvjetnih gredica. Koliko se sjećao, ima u novčaniku nekoliko stotica, što je dobro, jer neće biti lako pobjeći od ljudi.
Okrenuo je glavu i pogledao Dom za starije i nemoćne koji je donedavno smatrao svojim posljednjim zemaljskim boravištem. Onda je rekao sebi da će umrijeti neki drugi put, na nekom drugom mjestu.
Stogodišnjak u piš-papučama (tako ih zovu jer muškarci u prezreloj dobi rijetko kada, kad pišaju, pogode mlazom dalje od cipele), odlučio se za put pod noge. Najprije parkom, pa onda uz otvoreno polje, gdje se povremeno održava sajam u inače tako tihome gradiću. Allan je nakon nekoliko stotina metara skrenuo iza ponosne područne srednjovjekovne crkve i sjeo na klupu uz grobove da odmori koljena. Područna crkva nije bila velika pa je Allan računao da će tu imati mira. Vidje da je, ironično, vršnjak Henninga Algotssona koji počiva ispod spomenika nasuprot mjestu na kojem je Allan sjedio. Razlika je među ostalim i u tome da je Henning ispustio dušu prije šezdeset i jednu godinu.
Da je Allan tome sklon, možda bi se pitao od čega je Henning umro sa samo trideset i devet godina. No Allan nije zabadao nos u tuđa posla, ako se to moglo izbjeći, a pretežito se moglo.
Ali mislio je da se preračunao kad je u domu povjerovao da je najbolje oprostiti se od svega. Ma koliko ga boljelo tijelo, sigurno je puno zanimljivije i poučnije pobjeći od sestre Alice nego počivati dva metra ispod zemlje.
Tad je slavljenik ustao, usprkos bolnim koljenima, rekao zbogom Henningu Algotssonu i nastavio svoj smušeno isplanirani bijeg.
Roman 'Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao' hit je roman Jonasa Jonassona u izdanju Fokus komunikacija.
