Kada sam prije osam godina prvi put boravila dulji period u Madridu, zbog manekenstva, rekla sam svima: 'Vratit ću se sigurno jedan dan živjeti ovdje.' I tako se i dogodilo. Moja vječna potraga za usavršavanjem i traganjem je jesenski jednomjesečni boravak zbog škole u Madridu učinila taj grad mojim drugim domom.

Puno ljudi me pitalo zbog čega sam baš odabrala Madrid, pored svih drugih gradova u kojima često boravim, no izazov španjolske kulture, klime, mentaliteta i opuštenog pristupa životu presudio je mojoj trenutnoj odluci da odem u mjesto koje će me inspirirati za taj korak dalje.

Iako sam velik radoholičar i 'pravi Nijemac' što se tiče točnosti, urednosti i predanosti nekom zadatku, razmišljala sam o tome kako je jedini način da budem još bolja u svom poslu, a pritom sačuvam zdravlje od svakodnevnog inhaliranja stresom, to da se ubacim jedan period na infuziju najopuštenije europske kulture u kojoj nema stresa, makar sutra ne postojalo.

Španjolci jednostavno vole dobru kvalitetu života i nije da su nešto izloženi stresu, razmišljanju o drugim ljudima, zavirivanju u tuđi vrt ili zavidnosti.

Oni su jednostavno u 'svom filmu', opušteni. I mislim da je ta pozitivnost i u najgorim životnim situacijama, volja i ljubav prema životu, kao i zadrti hedonizam u trenucima kada im je četvrtina zemlje nezaposlena, ono što Španjolce nikada neće baciti na koljena, pa ni u kriznim trenucima. Grad je živ, u zraku je nasmijanost i pozitivnost koja im je jednostavno u krvi.

Taksisti se smiju, ljudi nisu nervozni, priznat će pogreške, nasmijani ih ispraviti, pomoći će ti ako ti bilo što treba, imaju toplinu i, ono što je najvažnije, znaju kako dobro živjeti.

Budući da je moj dolazak bio isključivo profesionalne prirode, zbog obrazovanja i snimanja reportaža, i u tom sam se smislu opustila. Posao mi je uvijek bio sve u životu i znala sam osjećati velik stres ako nešto ne daj Bože ne bude kako sam isplanirala, ali nekako sam došla do toga da život mora dalje i ako jedna kockica nije posložena te da će, ako sam dala sve od sebe, ishod biti jednak, živcirala se nekoliko dana ili pustila da se nešto samo riješi.

I to je ono što mi se najviše svidjelo u Madridu, ta ležernost pristupu poslu i moto da 'radimo da živimo', a ne 'živimo da radimo'. Upravo mi je to nedostajalo da odem korak dalje u svom životu. U jednom mi je životnom trenutku posao toliko zavladao svim porama da sam se zapitala dokle sam se to dovela i ima li smisla dalje ovako.

A htjela sam još dalje, još bolje, jer ne mogu stajati na mjestu i smatram da uvijek ima prostora za više. Željela sam uložiti u sebe i poslovno napredovati, ali nekako i vratiti mirnu kvalitetu života, smijati se i biti zadovoljna i opuštena, kao da ne radim. I našla sam mjesto u kojem sam osjetila da to mogu. Poput vječne lutalice, našla sam grad koji me trenutno inspirira i uistinu se veselim novim izazovima koje će mi donijeti Madrid u ovom novom životnom periodu.