Je li sve onako kako si želio da bude i je li među nama sve stvarno kako bi trebalo biti? Sjetim se kada si rekao da ćemo, unatoč svemu, ostati u kontaktu jer sam ti nekada bila draga i na neki način još uvijek jesam. Imali smo nešto posebno i, premda emocija više nema, ostat ćemo prijatelji, poznanici. Pitam se gdje se to izgubilo. Znam, ovako je zapravo najbolje, jer ne znam kako bih sama izašla na kraj sa svojim emocijama da te čujem bar jedanput mjesečno, slušajući o tvojim avanturama ili ozbiljnoj vezi, o ljubavi koju osjećaš prema njoj i sličnim temama. Nekad sam jako dobro skrivala bol slušajući o svim tim tvojim 'zabavama'. Ne znaš koliko je boljelo, a tako je i bolje. Bila sam dijete, naivna i glupasta, neiskusna. Nije da sam sada nešto zrelija i iskusnija, zapravo po tom pitanju se nije ništa promijenilo, ali u sebi osjećam promjenu. Nakon svega, više ne mogu osjećati ništa prema nikome. Ili ne znam, ili podsvjesno ne želim. Jednostavno mom oku više nitko nije privlačan niti u meni postoji i najmanja želja za nečim novim ili nekim novim. Bila to avantura ili veza - ne privlači me.

Kao da sam nakon tog iskustva odrvenjela, zahladila... Ne, nisam postala bezosjećajna, ali sam očito u tom segmentu postala na neki način 'neutralna'. Valjda treba vremena, iako je mnogo, čak i previše vremena prošlo. Srećom, u zadnje vrijeme sve mi dobro ide. Odrekla sam se nekih svojih snova i maštanja, snizila svoje prioritete i krenula lakšim putem. Naravno, zli jezici nisu me ni ovaj put zaobišli, ali nije mi bitno. Nekada je boljelo, više ne. I ne znam zašto ti opet pišem. Vjerojatno će i ovaj kao i mnogi e-mailovi završiti u smeću tvog inboxa. Ali valjda osjećam potrebu da ti kažem sve ono što ti sam htjela reći svaki dan. Podijeliti s tobom trenutke sreće i tuge. Na neki ti način zahvaliti za sve što si učinio i što nisi učinio. Za sve što si učinio krivo. Jer, zbog svega toga sam sada ovakva kakva jesam. I nema veze što si iskorištavao moje neiskustvo. Zbilja nije važno... Jer ja sada znam. Znam puno više nego što sam ikada znala. I nižem riječi jer idu same od sebe. I toliko toga ti u ovom trenu želim reći. Možda te i zagrliti i reći ti da sam dobro. I pitati te što ima s tobom. Sjetiš li se ikada. Znam da si se na neki način pokajao za sve što se dogodilo među nama, jer, kako si i sam rekao, sve je bilo gubljenje vremena, nadanje uzalud. I ja sam to znala. Ali željela sam živjeti taj san, ili barem pokušati oživjeti onu iluziju što sam si stvorila u glavi od prvog trena kad sam te upoznala. Tada sam znala da je to jednostavno to. I znam, oprostio si mi sve, kao i ja tebi. Oboje smo se okrenuli novim životnim putevima, za sebe odabrali ono najbolje.

No nedostaju mi ona naša vremena. Kad smo dugo u noć razgovarali. Dva potpuna neznanca dijelila su iskustva, a ni okusili život još nisu. Nasmijem se kad se sjetim da sam tada imala bijednih petnaest godina, a već tada sam bila na nekakvom emocionalnom rubu pokušavajuci shvatiti sve ovo oko sebe. Spasiti se od vlastitih misli i pobjeći od sebe same. Nedostaju mi ona vremena kada si me ti najbolje znao utješiti i dati mi savjet. Gurao si me naprijed, tjerao, objašnjavao i trudio se kao nitko dotada. I znam, sve su to samo lijepe uspomene što me vežu za tebe. I rado ih se sjetim. I koliko se god trudila, ne mogu pobjeći od one strane srca što zaboli kad se prisjetim svega. Uzalud je, znam... No na kraju shvatim. Ne nedostaje mi tvoja ljubav, ni nježne riječi kojima si me osvajao. Nedostaje mi tvoja iskrenost, razgovor s tobom. Nedostaje mi prijatelj. Na kraju krajeva, jedino smo te uloge znali dobro odigrati u cijeloj ovoj priči.