Obećanja, prividna iskrenost.
Sve što vrijedi pokazati istaknem.
Želiš li me ovakvu kakva sam?
Osmjeha par. Značajan možda
dodir…
Što sam ti?
Što smo MI?
Polako idi, ne srljaj….

Pritisak, forsiranje…
To nisu moje namjere.
Nježnost trebam.
Polako, bez žurbe.
Bit će možda jednom.
Kada?

Sjene ružičasto pretvore u sivo, strast
jenjava.
Zvijezda padalica.
Neostvarena želja.
Prezirem praznovjerje, kuc-kuc u
drvo.
Možda jednom…
Strah čeka da otjera san.

Kapci drveni ko prozorska
okna.
Ne vrijedi plakati.
Nije sivo uvijek crno.
Gubim niti u nijansama života.

Treba li tako biti?
Nema svatko svoj komad sreće.
Samo tati koji je oteše.
Guram sebe u bezdan iluzija u kojem
nema ljestava.

Tijelo ne sluša razum…
Baršun je grublji
morski povjetarac glasniji
bogovi lascivniji
od moje ljubavi.

Na staroj stanici davni vlak ću čekati.
Polako ćemo ići, ne srljati.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr