Ostavljeno, osamljeno, bezdušno... Sve je oko mene prazno, istrošeno, umorno od života.
Tako kažu... Kad te ugledam, tamni se oblaci maknu, sunce nastupa.

Lebdiš naokolo jer dok sam blizu bježiš mislima što dalje možeš. Ostaješ bez svega, misli vrludaju, ali ne bježe kao ti. Upijala sam svaku najtamniju sitnicu očima svojim nebeskim, tražila sam boje, postavljala razna pitanja, odgovore dobila nisam. Zar mi ih nije suđeno znati?

Oni su oko mene. Šutke gaze ubrzano posvuda, brane mi da mislim na tebe. Ne vide plavi svod mojih želja koje za tebe samo vrijede jer ne znaš strah s kojim ljubav čekam. Jer oni se samo nastave prezirno smijati kada shvate da sam sanjar. Ali sada odlazim daleko bez svih, bez tebe...

Ne daj da odem, pomislila sam, najbolje od sebe moram sada dati. Nikog nema i dalje, zar si se pokajao zbog svega?. Ne daj mi da odem jer borit ću se da vidim tvoje pravo lice.

Tjeraš me razumjeti, ali nemoj ga kvariti. Nemoj mi san kvariti jer danas mi je jedino to uspjelo. Neki put krivo je jutro ili stranac što te pozdravi, ali ja ću biti tu zakoračivši u novi dan bez suvišnih očekivanja. Drhtala sam od straha. Nitko me nije spriječio.

Ne usudim te se ni pogledati više. Dušu mi opijaš.
I riječi su suvišne sada.
Čudno, zar ne? Nemam hrabrosti više ni minutu za kraj. Jer protiv sebe više ne mogu. I sama ljubav me guši. Tebe više ne prepoznajem. Još nekoliko sekunda borit ću se za sebe. Od jučer nisi više isti. Nisi onaj kojeg sam zavoljela.

Sve je otišlo sada. Daleko je. Mraka nema, a sve što me vezalo za tebe, više ne postoji. Susrećemo se u snovima. Ime ti ne izgovorim jer ne mogu priznati koliko sam te voljela. Osmjeh mi ne bi silazio s lica s tobom.

Pogledavši me u oči gubim ponos i prepuštam ti se. Danas još ne mogu. Samo ću misliti na tebe.
Opet sve je na istome. Došla sam kao i uvijek, ali želim te samo gledati. Jedini imaš ono nešto. Zar ti to moram reći? Ostavljaš me svaki put bez daha. Čekam samo noć da te vidim u snu jer samo si tamo potpuno moj. Bez tebe ne ide.
Stani, poljubi me, jer dosta je pretvaranja. Ostani noćas sa mnom da gledamo zvijezde rođene, čekat ću te na starom mjestu...
Više ne mogu tako i sama se mučim. Želim te više od svega, samo da si moj. Ostani moj da nam bude i ovaj put lako kao prije.
Surove misli potiskujem u glavi.
Sve tebi sam dala, ostavljena volji njegovoj.
I sama se ubijam čekajući. Nervoza me skoro dokrajčila samo se stvorivši iza mene. Uz osmjeh koji sanjam…

Pisano uz tugu koja stanuje sada u mom srcu otkad je otišao.

by: Stella Vrabec

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.