Sami smo. Čuješ i ti to? Tišina. Sami smo. A ipak se nešto čuje. Nešto u zraku. Čuješ li? Noć. Ulice su prazne, tek poneki pijanac s nesretnom sudbinom… Ja i ti u gradu koji odmara od buke. Jesu li to zvijezde ili tvoje oči?

Da, baš ono što svijetli tamo na dnu. Želim zaspati ovdje. I ne probuditi se više nikad. Samo ti i ja.
Ova je klupica prljava, klimava. Ovdje prije nas je puno njih sjelo. Ljudi puni snova, nada, molbi, sreće. Sad smo mi. Sviramo u ovoj noći kao dva prekrasno uglazbljena svirala. I ne mičemo se. Ne želim to pokvariti. Ne želim se probuditi. Hej, ona svjetla sad su jača.

Noć je. Osjećaš miris? Miris nečeg netaknutog, mirnog, spokojnog. Tek ponegdje neki ritam glazbe na koju plešu i slave ovu noć mnogi od njih. Vruće mi je. Želim plesati ovdje zauvijek. S tobom.
Gledaj! Mjesec nas promatra. Smije se. Najradije bih ga zagrlila dok se okrećem i širim ruke. Svijet je obojen. Na sebi nosim bijelu haljinu s milijun dijamantića, kao onu što smo vidjeli u izlogu i smijali se. Večeras si moj princ. Izgubila sam cipelicu u tvojim očima. Ta je cipelica jako blistava. Uhvati me za ruke. Dok spavam. Ni onda me ne puštaj. Kad padnem da me uhvatiš. I kad ružno sanjam da me poljubiš.
Osjećaš noć? Na našoj koži baca sjene i crta fresku. Mjesec je najbolji umjetnik svih vremena. Tako me inspirira. Idemo sjesti na onaj bijeli kamen ispod sata. Ne želim se odmarati, želim se smijati. Da vidim nešto najljepše na svijetu. Tvoj osmijeh.
Sklopi oči. I ne diši. Zar ne vidiš kako je prekrasno? Nacrtao si smile na svojem licu i sad je i na mojem. Ne otvaraj oči. Neka traje vječno.

Na mojem još uvijek okrenutom satu je pet sati. Ovaj je krevet udoban, TV emitira neki čudan program, starci spavaju i nisu čuli moje korake plašljive mačke po stepenicama sve do sobe…
…ali, gdje si ti?!

Lady L.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.