Viđate ih svaki dan. Oboružani kukama i zaštitnim rukavicama, kopaju po kontejnerima i vašim kantama za smeće tražeći plastične boce, staklo i limenke, ponekad hranu. Neki su na biciklima, neki pješice, nisu zarasli klošari, nego pristojno odjeveni, čija odjeća pamti bolje dane. Uglavnom su zrele dobi, većina s davno prevaljenom pedesetom, ili drhtavi starci, po čemu možete zaključiti da su nezaposleni ili umirovljenici, kojima je tih nekoliko kuna karta za preživljavanje. Prolazeći pokraj njih, nastojite ih ne vidjeti, jer vam je neugodno, kao što oni nastoje ne vidjeti vas, jer je njima neugodno još više. Ali što vam pričam, znate i sami.

Mnoge od njih iznenadilo bi saznanje da imaju kolege u SAD-u, na istom poslu skupljanja otpada po kontejnerima. Doduše, oni su dobro organizirani, nedostaje im samo sindikat, a nazivaju se 'freegani' ili po naški 'slobodnjaci'. Zašto Amerikanci? Ta njihovi nezaposleni mogu, za naše prilike, pristojno živjeti od socijalne pomoći i bonova za hranu. Štoviše, mnogima se uopće ne isplati raditi, jer će nakon poreznih odbitaka manje novca dobiti od plaće, nego u statusu nezaposlenoga.

Jedan od njih, 52-godišnji Daniel Suelo, nije bio siromašan, nije bio žrtva zle sreće, ni kamatara, nije mentalno bolestan, niti neškolovan, ali se od jeseni 2000. godine do danas naprosto odrekao novca. Niti ga zarađuje, niti ga troši. Jednostavno živi bez para. Napustio je posao i stan, povukao se u neku pećinu u Utahu iz koje tumara gdje mu se svidi, a preživljava kopajući po smeću, pecajući ribu i povremeno loveći divljač u obližnjim šumama. Ne plaća porez, ne želi bonove za hranu i odbija bilo kakvu pomoć države. Vrijeme pretežito provodi u prirodi ili u javnoj knjižnici koristeći njihova računala da na svome blogu detaljno opisuje svakodnevicu, iznosi svoju životnu filozofiju, odgovara na pitanja posjetitelja, savjetuje kako krenuti njegovim stopama te citira velike mislioce na temu novca, slobode, pohlepe i bešćutnosti, od Biblije i Thomasa Jeffersona, do Svetog Augustina, Sokrata, Gandija i Crvenog Oblaka iz plemena Sioxsa. Živi bez imovine, 'slobodan kao mrav i ptičica na grani', ali ipak razgovara sa svijetom koristeći čuda suvremene komunikacije. O Suelu je izašla knjiga, BBC je o njemu snimio emisiju, povremeno ga se sjeti američki tisak.

Žive od otpada

Suelo je u svoju misiju oslobođenja krenuo mnogo prije recesije i okupacije Wall Streeta, kao svojevrsni prorok kojemu se pridružuje izvjestan broj sljedbenika, iako ne u tako ekstremnom smislu kakav je njegov životni stil. Najviše ih je u New Yorku i Los Angelesu, ali ih ima u Velikoj Britaniji, nešto malo u Australiji i sporadično u Zapadnoj Europi. Oni žive u napuštenim zgradama, ne plaćaju vodu i struju, koje ionako nemaju, a namještajem, kućnim potrepštinama, novinama, hranom i aparatima snabdijevaju se iz kontejnera za smeće, odbačene robe iz trgovačkih centara, restorana i supermarketa.

S obzirom na to da u potrošačkoj džungli kakva je američka, gdje se godišnje baca 250 milijuna tona smeća (dovoljno da se njime napuni kolona kamiona za odvoz dugačka od Zemlje do Mjeseca), doista nije problem naći sve što trebate. U Velikoj Britaniji 'feegani' su razvili cijeli koncept gradnje od otpada i korištenih materijala. Organizirani su u udruge, putem interneta dijele praktične savjete početnicima kako kopati po kontejnerima, solidarno organiziraju razmjenu stvari koje nađu, a osobno im ne trebaju, međusobno dijele informacije o tome gdje što naći... S obzirom na to da sve ionako mogu nabaviti na otpadu, vrijeme koje bi proveli u rintanju za plaću i njome kupovali stvari koje će završiti u smeću, radije ga troše na zabavu i igru.

Kritičari ih smatraju dangubama, osobama bez odgovornosti koje optužuju društvo, a žive u granicama njegovih privilegija i udobnosti. Suela neki nazivaju klošarskim manekenom koji pokušava dokazati apsolutnu samodostatnost iako koristi nečiji javni prijevoz autostopirajući i usluge javnih knjižnica financiranih iz novca poreznih obveznika.

Za razliku od naših 'slobodnjaka', oslobođenih od prava na minimalnu egzistenciju, ovi 'freegani' dobrovoljnim odricanjem od novca i kupnje protestiraju protiv besmislenog trošenja resursa, pohlepnih korporacija i uništavanja okoliša. Nakon jalovog pokušaja rušenja bastiona novca na Wall Streetu, 'freegani' su odlučili pasivno, životnim stilom negirati postojeći društveni red vrijednosti. Mala subverzija bez puno galame kakva je bila u doba buntovnih šezdesetih, djece cvijeća, studentskih nemira i terorističkih napada na političku, industrijsku i bankarsku elitu.

Za razliku od naše sumorne brigade nevoljnika s nabreklim vrećicama odbačene ambalaže, koji u svojem poniženju žele ostati anonimni, 'freegani' se diče slobodnim izborom i propovijedaju ga kao poželjan odmak. Za razliku od 'freegana', mahom mlađih ljudi u dvadesetima, naši su 'slobodnjaci' skršene starice i izgubljena generacija šezdesetih prošloga stoljeća. 'Freegani' su revoluciju zamijenili tihim bojkotom, a naša su djeca cvijeća postala djeca smeća.