Augustus ima sedamnaest godina, Hazel šesnaest. Sretnu se i zaljube jedno u drugo. Ona ima rak u posljednjoj fazi, on je zloćudnu bolest pobijedio, ali ostao je bez noge. Savršeno se dopunjuju, povezuje ih osobit pogled na život i bolest od koje boluju... Njihov zajednički put traje svega nekoliko mjeseci i kao svaka velika ljubavna priča završava smrću
Ipak, ovo nije knjiga o smrti, već o ljubavi. O tome da junaci izbliza ne moraju biti onakvi kakvima smo ih zamišljali, da svijet nije mjesto na kojem se ostvaruju želje i da istinska hrabrost ne mora uvijek spasiti čovječanstvo. O tome da je i nekoliko mjeseci dovoljno vremena za proživjeti malu vječnost i da su neke beskonačnosti veće od drugih.
'Greška u našim zvijezdama' autora Johna Greena u izdanju Fokus komunikacija originalna je knjiga puna osjećaja napisana je s izvanrednim smislom za humor i sarkazam, a zahvaljujući autorovom pripovjedačkom talentu ostavlja na čitaoca izniman dojam.
Ulomak iz romana
Kad se u obzir uzme bakanalija zabave koja je dostupna mladim muškarcima i ženama vaše generacije, zahvalan sam svakome tko odvoji sate potrebne za čitanje moje knjižice. Ali posebno sam zahvalan vama, gospodine, ne samo zbog riječi pohvale Kraljevskoj tuzi i za vrijeme koje ste odvojili kako biste mi rekli da vam je knjiga, a ovdje vas izravno citiram, 'mnogo značila'.
Taj me komentar, pak, nagnao da se zapitam: što ste mislili pod značila? K ad se u zme u obzir konačna u zaludnost naše borbe, ima li vrijednosti u prolaznoj sreći koju nam umjetnost daje? Ili je jedina vrijednost u što ugodnijem protoku vremena?
Što bi priča trebala odašiljati, Augustuse? Snažan alarm? Poziv na oružje? Injekciju morfija? Naravno, kao sva pitanja upućena svemiru, i ovakvo propitkivanje neumitno nas svodi na propitkivanje toga što znači biti čovjekom i ima li – da posudim frazu ogorčenih šesnaestogodišnjaka koje, bez sumnje, prezirete – ima li u svemu tome smisla.
Bojim se da nema, prijatelju moj, i da nećete dobiti pretjerana ohrabrenja u daljnjim susretima s mojim pisanjem. Ali da vam odgovorim na pitanje: ne, nisam napisao ništa drugo niti ću.
Mislim da daljnje dijeljenje mojih misli sa čitateljima neće koristiti ni njima ni meni. Još jednom hvala na vašem velikodušnom mejlu.
Vaš posve iskreno, Peter Van Houten putem Lidewij Vliegenthart.'
'Ideš', rekla sam. 'Jesi li sve to izmislio?'
'Hazel Grace, da li bih ja mogao, sa svojim ograničenim intelektualnim sposobnostima, smisliti pismo od Petera Van Houtena u kojem će se naći fraze poput ‘naša trijumfalno digitalizirana suvremenost’?'
'Ne bi', popustila sam. 'Mogu li dobiti njegov mejl?'
'Naravno', rekao je Augustus, kao da to nije najbolji dar ikad.
