Sletjevši na Charles de Gaulle, preuzeli smo torbe, ukrcali se u metro i krenuli put grada. Vožnja traje dobrih 50-ak minuta, a metro prolazi pariškim predgrađima. Na stanicama svoj vlak čekaju redovi legalnih i ilegalnih imigranata i njihovih potomaka. Dakle, stanice u predgrađu slika su kolonijalne Francuske - Maroko, Alžir, Obala Bjelokosti, Kongo. Izašavši iz metroa, ugledali smo raskrižje dvaju bulevara. Pariz, konačno! – uzdahnusmo.

Prvo što smo morali napraviti jest suočiti se sa slikom koju su nam stvorili povremeni putnici. Kazali su da je prljavo. Međutim, dva dana hodali smo ulicama Pariza, vozili bicikle i nikako da nađemo prljavštinu. Grad je čist i uredan. Tek kad smo nekoliko dana kasnije zašli u sjevernoistočni dio, koji naseljavaju imigranti i simpatizeri ljevice, tada se količina smeća na ulici počela povećavati. Ne žive imigranti ni ljevičari ništa prljavije, već gradske vlasti njihove kvartove mnogo manje čiste. Osim što ih manje čiste, puno ih više kontroliraju. Tu ima policije, puno je galame na ulicama, u tom dijelu grada puno je više pijanih nego u ostalim dijelovima. Tamo se govori francuski s akcentom! Arhitektura odaje da ondje živjeli mali obrtnici, a tragovi njihovih radnji još su vidljivi, dok su na zapadu živjeli tvorničari.

Negdašnja socijalna stratifikacija, prisutna i danas, vidljiva je i u arhitekturi. Bogati su stanovali na zapadu, siromašniji na istoku – jer u Parizu vjetar puše sa zapada! Zapadni dio i centar čisti su dijelovi, jedino što je centar Pariza živ poput najživljeg srca, dok je zapad pust, prazan i rezidencijalan. Na zapadu žive oni čiji novčanici nisu debljine slikovnice, taj je dio lijepo uređen, parkovi su u engleskom stilu, ima crkava i opera, samo ljudi nedostaju. Sterilno je.

Centar je priča za sebe. Veličanstveno je voziti bicikl po centru Pariza - svakih kilometar, dva naiđeš na nešto poznato i poput osvajača promatraš: Saint Germain, Sorbonne, Phanteon, Latinska četvrt, Champs Elysees, Slavoluk pobjede, Eiffelov toranj. Bicikli su dio javnog prijevoza, a stanica se nalazi na svakih nekoliko stotina metara - uzmeš i jednostavno voziš dok ne dođeš do onog što tražiš, a kad odlučiš dalje, jednostavno ukucaš kod i uzmeš novi bicikl. Nema smisla pisati o muzejima, to se mora vidjeti, to je jedinstveno. Postoji samo u Parizu.. Nitko osim Louvrea ne može imati svoju školu povijesti umjetnosti, jer povijest je umjetnosti pisana na artefaktima koje oni posjeduju. Međutim, sustav javnih bicikala je nešto što je moguće prenijeti u bilo koji grad.

Druga priča koja nas je osvojila jest priča o izrazitoj društvenoj solidarnosti. Moguće je vidjeti beskućnike kako spavaju na pločniku pored Louvrea – najpoznatijeg muzeja na svijetu - a nas navikle na izvanjsku sterilnost začudila je ta scena. Kažu da ih je vlast pokušala otjerati u udaljenije dijelove grada u koje turisti vrlo rijetko zalaze, ali je došlo do velike akcije solidarnosti – studenti, profesori i ostali građani  danima su spavali s beskućnicima u šatorima kako bi ukazali na njihov problem. Otad ih vlast ne dira. Kad stegne zima, beskućnici na pločnike  postave svoje šatore.

Ima još jedna sjajna stvar u Parizu... Grad je pun malih trgovina u kojima se prodaju (zasebno!) peciva, vina, sirevi i meso. Posjetili smo mnogobrojne mesnice i isprobavali njihove paštete, terine i kobasice. Kušali smo mnogobrojna peciva, poznata i nepoznata, upoznali se s francuskim tortama i, naravno, svakodnevno naručivali tarte! Svaki je doručak bio zasebno iskustvo, jer uđeš u prodavaonicu, promatraš mnoštvo divnih peciva i samo trpaš u košaru. Ono čega ovdje nema, a tamo pruža blagodati okusa i mirisa, jesu prodavaonice pune sireva. Ušli smo u jednu od njih i kazali da bismo željeli kupiti sir. Gospođa za pultom pitala nas je koji sir želimo. Pogledali smo jedno drugo i shvatili kakvi smo zapravo klipani. Bili smo u prodavaonici u kojoj su tri zida bila prepuna različitih sireva – mekanih, tvrdih, pljesnivih, s nepasteriziranim mlijekom… jednostavno stotine sireva. Koji sir mi želimo? Eh, najradije sve, ali ne može – naši novčanici tanki su poput slikovnica.

Izašavši iz carstva sireva ugledali smo još jednu od mnogih prodavaonica vina. Tu je simpatičan gospodin srednjih godina na odličnom engleskom objašnjavao koja su vina suha, koja polusuha, a koja poluslatka. Određen broj butelja mislili smo pokloniti, ali kao i uvijek dosad – vina su zaista fina, pa kući nismo donijeli ništa. Okusi i mirisi usjekli su se dublje od mnogih zgrada, kipova i slika, a od avenija i bulevara draži su mi foie gras i sauvignon.