Volim pisati pisma, a još me više veseli kad dobijem pismo. Iako je to sad već pomalo staromodan način komunikacije i kod nas mladih gotovo zaboravljen, vrijedi puno više od npr. SMS poruke. SMS poruku možemo napisati bilo kada i bilo gdje - jedan klik, pošaljemo i to je to. Za pismo trebamo odvojiti vrijeme, uključiti mozak te svoje misli i osjećaje staviti na papir tako da nas osoba kojoj pišemo može razumjeti i točno shvatiti kako se osjećamo.

Pišući pismo posvećujemo se drugoj osobi, odvajamo vrijeme samo za nju, pokazujemo da je nismo zaboravili i da nam mnogo znači, iako se ne viđamo tako često. Pismo nikad ne pišem na računalu jer to onda nije MOJE pismo i više sliči običnoj poruci koju mogu poslati putem interneta. Uopće ne volim dopisivanja preko mobitela ili interneta zato što ne mogu biti sigurna da će moju poruku pročitati baš ona osoba kojoj je namijenjena.

Pismo mi daje sigurnost da će papir sa svim mojim osjećajima i mislima doći u prave ruke. Osjećaji su raznoliki, lijepi i ružni, a ponekad i toliko jaki da ne mogu zadržati suzu u oku, pa se spusti niz obraz i padne na papir. Tada je moje pismo još posebnije i vrjednije jer suza ostavi trag na papiru zajedno s riječima. Ne sramim se toga jer mi upravo pismo daje osjećaj bliskosti i povjerenja u osobu kojoj pišem, ma koliko kilometara bila udaljena. Noseći pismo na poštu, korak po korak, cijelim putem razmišljam o toj osobi, kako će se osjećati i što će imati za reći kad pročita moje pismo. U jedno sam uvjerena: kada otvori svoj poštanski sandučić, zablistat će osmijeh. A ona nestrpljivost i znatiželja koju osjećam čekajući poštara s novim pismom, ne može se opisati, to se može samo osjetiti.

Kako bismo očuvali tradiciju pisanja rukopisnih poruka i slanja klasičnom poštom, u našoj smo školi ove godine obilježili Svjetski dan pisanja pisama (11. svibnja) što nas je potaklo da načas odložimo mobitel, ne gledamo u inbox, uzmemo u ruke olovku i odvojimo vrijeme za dragu nam osobu.

Mateja Frntić, 2. d
Srednja škola Arboretum Opeka Marčan

A kako izgleda jedno pismo...

                                                      U Marčanu, 10. svibnja 2013.

Dragi moj prijatelju,

pišem ti da znaš da mislim na tebe. Dugo se mi znamo, zar ne? Na neki način teško je prihvatiti činjenicu da odlaziš iz moje sredine i pitanje je hoću li te ikada više sresti. Znaš, bio si jedan od onih kojima sam vjerovala, kojima sam se povjeravala. Tebe mi nitko neće moći zamijeniti, ili barem sad tako mislim, možda dok ne upoznam nekog novog. Ali znaj, tko god će htjeti doći na tvoje mjesto, morat će se vraški potruditi. Jer tko će me moći nasmijati samo jednom riječi, jednim pogledom? Malo je ljudi poput tebe. Ne, nisi savršen, neki bi čak rekli da si loš, ali ja ne mislim tako. Imaš ti puno mana i neke mi užasno smetaju, ali opet, tu su i sve one tvoje vrline i usto neodoljiv smiješak. Falit ćeš mi kad odeš. U mom srcu ostat će jedna ogromna praznina. Srećom, čula sam da svaka rana zacijeli, pa se nadam da će s vremenom manje boljeti. Na kraju, želim da znaš da si mi prirastao srcu otkad sam te upoznala.

Budi mi dobro!

Petra
(Petra Šincek, 2. t)

264022,263570,263373,263044