Poznavali smo se oduvijek i bili smo dobri prijatelji sve dok me na običnom prijateljskom druženju nisi primio za ruku. Otada me sve lijepo veže za tebe, svako ljeto, svaka hladna i snježna zima. Sve kišne jeseni i cvjetna i mirisna proljeća. Svaki tvoj poljubac utisnut na moje lice bio je poseban i topao. Svaki dodir ostao je na mojoj koži i svaka tvoja riječ ostala je u mom uhu. I bojim se da će sve to tamo i ostati. Sjećam se kada si mi prvi put rekao da me voliš. Imali smo samo 14, no zvučao si iskreno i kao da to stvarno misliš.

Ostavljao bi me bez teksta svaki put kada bismo pričali, ostajala bih bez daha kada bih te uhvatila kako me promatraš. I svaki put kada bi me zagrlio otplovili bismo negdje daleko. Sjećam se našeg prvog zajedničkog odlaska u kino, zapravo je s nama bilo još nekoliko prijatelja. No za mene si ti bio jedini. Sjedila sam pored tebe, držao si mi ruku i smijali smo se glasno i kao da se više nikada nećemo smijati. Sjećam se kako me bolio trbuh od silnog smijanja jednog podneva poslije škole koje sam provela s tobom. Uvjeravao si me da se nećeš odseliti prije srednje, održao si obećanje, ali ja nisam. Viđali smo se jednom na tjedan, no bilo nam je dovoljno. Održavalo je našu vezu na jednoj pozitivnoj točki. Čekali smo jedno drugoga, vjerovali jedno drugome, voljeli se...

I svaki put kada bih te ugledala na križanju zastala sam i pogledala kako se sunce igra tvojom kosom i stvara najljepše boje. Podigao bi pogled i krenuo prema meni, a ja bih se zaletjela u tebe i zagrlila te. U tvojim rukama tražila sam zaštitu od svih strahota nove okoline i života. Godinama si mi držao ruku i brisao suze kada je to bilo potrebno. Smirivao me poslije ludih vožnji u lunaparku i svojom me jaknom štitio od kiše. I tada je sve nestalo, noć prije moje maturalne zabave. Nazvala sam te i rekla ti da bih voljela da si sada ovdje.

'Ava, žao mi je, ali mislim da ovo više nema smisla. Prekidam s tobom', ispalio si. Mobitel mi je ispao iz ruke, a sljedeću večer provela sam u WC-u hotela u kojem se održavala maturalna. Crte od maskare pružale su se mojim licem, a srce kao da nije kucalo. Izdržali smo šest godina i uspio si to prekinuti u nekoliko sekundi. Bila sam stvarno slomljena, uplašena... Nisam znala kako dalje, nisam imala razlog ni za što. Početkom ljeta ponovno sam se vratila u Zagreb, u stari kvart. Bio si tamo, no drugačiji, nisi više bio moj. I ne mogu shvatiti kako. Jer bio si samo moj, uvijek smo dolazili u paketu i podrazumijevalo se da sve radimo zajedno. Odjednom sam s prijateljskih druženja odlazila sama, sama sam šetala svog psa. Više nismo zajedno preslušavali moje CD-e. Sve je nestalo, zauvijek... I sada znam da više nikad ne bih s tobom. Učinio si mi uslugu, valjda. Svi tako kažu, no ne vjerujem im. Ja te volim, iako si slomio sve u meni. Zauvijek i uvijek. Baš kao što kaže Leona Lewis: It'll all get better in time... Nadam se.

So what if it hurts me?
So what it I break down?
So what if this world just throws me off the edge,
My feet run out of ground
I gotta find my place
I wanna hear my sound
Don’t care about all the pain in front of me
I just trying to be happy

Ava

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.