'Životinje se mogu dramatično zaljubiti. Životinja koju su odgojili pripadnici druge vrste, kad odraste, često će željeti pripadnika te vrste kao svog partnera. Kada je Tex, ženka ždrala koju su odgojili ljudi, bila spremna za parenje, odbila je mužjake ždralove. Umjesto toga, privlačili su je bijelci prosječne visine i tamne kose. S obzirom na to da su ždralovi u izumiranju, smatralo se važnim dovesti Tex u uvjete pogodne za umjetnu oplodnju. Da bi se to postiglo, tamnokosi bijelac George Arcibald proveo je tjedne udvarajući se Tex. 'Moja je dužnost bila da šetam s njom, tražim gliste, branim naš teritorij…' Trud je bio uspješan, umjetna oplodnja je uspjela i Tex je postala mama.' ('Emocionalni život životinja', Jeffrey Moussaieff i Susan McCarthy).

Trenutno se osjećam kao Tex - odbijam pristojne ždralove i stalno jurim pogrešnu mušku vrstu. Nakon posljednjeg debakla s Lukom, zarekla sam se da naredna tri mjeseca neću izaći niti s jednim frajerom, da neću dati broj niti jednom frajeru, da neću čak ni pogledati u smjeru nekog frajera. A eto me, ležim između dva frajera. Gay frajera, doduše. Nebojša mi je došao u posjet sa svojim novim dečkom, prezgodnim slikarom Markom, kopijom Javiera Bardema. Ležimo na tepihu u mojoj dnevnoj sobi i listamo novine - Nebojša i Marko hrvatske, ja srpske, koje sam zamolila da mi donesu iz Beograda.

Zove me tata. Ustajem i trčim u drugu sobu. Ne želim da čuje muške glasove jer će me pitati tko je to kod mene, a ako mu spomenem Nebojšu i Marka, dobit će živčani slom. Užasno ga nerviraju te "pederčine" s kojima sam se počela intenzivno družiti u zadnje vrijeme. Jer kao, tko će mi prići 'kad sam stalno s nekim tetkama u društvu'. Ne mogu mu objasniti da ja NE ŽELIM da mi itko priđe. Nakon Vuka, Alekse i Luke, više nemam snage dobiti još jedan udarac u želudac. Srce. Ego. Štogod. Treba mi mir.

-Nemoj da se nerviraš. Sve je to deo velikog ljubavnog kastinga, razumeš?
-Ne razumem- odgovaram zbunjeno.
-Nebojša ustaje i počinje teatralno mahati rukama.
-Dakle, zamisli da si režiser i da pokušavaš pronaći glumca za glavnu ulogu u svom sledećem filmu. Filmu za koji si sama napisala scenario i za koji želiš da bude remek-delo tvog života. Nešto posebno!
-Dobrooo…

-Dakle, zamisli sebe kako sediš u gledalištu nekog starinskog pozorišta dok se na pozornici izmenjuju potencijalni kandidati. Nećeš se zadovoljiti prvim glumcem koji izađe na scenu, zar ne?
-Pa... ovaj… neću – pokunjeno odgovaram.
-Naravno da nećeš! Jer iako prvi savršeno pleše step i peva, prilično je neuverljiv u izražavanju emocija. Drugi je lep kao slika, ali stalno zaboravlja tekst. Treći je suviše bahat i misli da je već zvezda oko koje svi treba da skaču. Četvrti je povučen i nesiguran… Ili, da skratim, niko od njih nije dovoljno dobar.
-nije- samouvjereno uzvikujem!
Nebojšin dečko plješće.
-I šta sad? – nastavlja Nebojša.
-I šta sad?- pitam zabrinuto.
-Pa, ništa, kasting traje sve dok na pozornicu ne izađe Pravi: koji zna da peva i da pleše, koji je lep, ne zaborvalja tekst i ne ponaša se kao razmažena zvezda. E tome daješ glavnu ulogu!

Sad i ja počinjem pljeskati, oduševljena teorijom koju je razvio. Sigurna sam da mi se, kad konačno pronađem Pravog za svoju glavnu ulogu, smiješi barem jedna Oscar. Ako ne i više.

(ulomak iz knjige 'Dnevnik solerice' Jasmine Rodić u izdanju Naklade Ljevak)