Nakon prvotnog šoka krajem veljače, kada se spominjao pad turizma u Hrvatskoj i do 90%, zadnjih tjedana ipak svjedočimo oporavku turističke aktivnosti. Međutim, turistička godina će biti značajno lošija od prethodne te će do kraja ostati neizvjesna. Ipak, još u ožujku dao sam optimističniji scenariji na osnovu dosadašnjeg iskustva i primjera ranijih kriza. Tri su čimbenika zbog kojih nisam očekivao potpuni potop hrvatskog turizma u 2020.
Prvi je izrazita sezonalnost turističke aktivnosti. Iako turista ima tokom cijele godine, sezona nam se počinje zahuktavati tek sredinom lipnja i u srpnju. Iz perspektive ožujka ove godine to je izgledalo kao još dosta vremena za istraživanje virusa i obuzdavanje početne panike. Uz to, respiratorne tegobe su manje izražene u vrijeme ljetnih mjeseci (barem su do sada bili), a nije ovo ni prvi virus koji je uzdrmao globalne turističke tokove (npr. SARS, MERS). Međutim, nisam epidemiolog, pa je ovo bila samo laička, subjektivna procjena.
Drugi čimbenik je specifična struktura emitivnih tržišta. Većina turista nam dolazi iz geografski bližih zemalja, i to najviše automobilom. Takvi turisti su fleksibilni u pogledu dolaska i povratka, tj. nisu vezani uz redove letenja ili prometovanja. Ako stvari krenu nabolje, auto-turisti se relativno brzo aktiviraju, i manji je strah da će „zapeti“ u destinaciji ako nešto krene po zlu. Općenito, ljudi u nesigurnim vremenima ne putuju daleko od svojih domova, a naši glavni konkurenti su ili gore pogođeni pandemijom (Španjolska, Italija) ili udaljeniji i nedostupniji našim najvažnijim emitivnim tržištima (Grčka, Turska).
Treći čimbenik je žilavost turističke potražnje, općenito, a pogotovo u Hrvatskoj. Svi možemo svjedočiti tome da se strah od COVID-a 19 jako razlikuje od osobe do osobe. Tako se razlikuje i sklonost riziku općenito među ljudima, pa će uvijek biti onih koji će putovati, samo ako im se to omogući (otvore granice). Ono što Hrvatskoj dodatno ide na ruku je sužen izbor opcija za putovanja na našim emitivnim tržištima (nema dalekih putovanja jer nema zračnog prometa). Za turiste koji žele sunce i more, možemo reći da Hrvatska ima i savršeni položaj i zasad još uvijek dobre performanse u pogledu broja oboljelih.
A kako je izgledao dosadašnji tijek turističke godine u brojkama?
Krenulo je sjajno. Siječanj i veljača su bilježili rast noćenja u odnosu na 2019. (oko 6%), te je sve upućivalo na to da ćemo imati još jednu u nizu, „rekordnu“ turističku godinu. U prvoj polovici ožujka se proglašava globalna pandemija, a na mjesečnoj razini ostvarujemo oko 49% u odnosu na 2019. Uslijed ubrzanog rasta oboljelih i ograničenja kretanja, turistički promet u travnju i svibnju potpuno krahira te ove mjesece ostvarujemo tek oko 10% noćenja u odnosu na lani.
Međutim, tek sada dolazimo do najzanimljivijeg dijela turističke godine, lipnja te trećeg kvartala, tj. četiri mjeseca u kojima smo prošle godine ostvarili čak 84% godišnjeg turističkog prometa.
Uslijed postupnog otvaranja granica u Europi počevši od 15.6., turistička aktivnost se počinje ubrzavati te u lipnju ostvarujemo oko trećine prometa u odnosu na lani (32,5%). Dodatnim otvaranjem granica aktivnost još se više ubrzava, pa smo u prvom tjednu srpnja ove godine ostvarili 51,8% prošlogodišnjeg prometa, a protekla dva dana (8.-9.7.), 54,6%!
Uzimajući sve u obzir i gledajući trend, nije nerealno očekivati da na razini godine postignemo oko 55% prošlogodišnjeg prometa, ako ne dođe do ponovnog zatvaranja granica—barem tokom ljetnih mjeseci.
Međutim, čak i ako se sve nastavi povoljno razvijati, ipak to na kraju neće biti podjednaka utjeha za sve turističke subjekte. Naime, oporavak potražnje ne teče ravnomjerno u svim dijelovima zemlje ni za sve vrste smještaja. Kako se krećemo prema jugu zemlje, rezultati sve više podbacuju u odnosu na 2019., najviše u SDŽ (-77% u odnosu na 2020.) i DNŽ (-86%). To je i logično, jer do južnijih krajeva treba duže putovati automobilom (ili vlakom), dok je npr. Dubrovnik, praktički odsječen od svojih uobičajenih tržišta jer je aviodestinacija.
Zaključno možemo reći da se početna, ali svakako opravdana panika jednim dijelom rasplinula te su se stvari počele malo po malo vraćati u normalu—novu normalu. Gubitci su veliki, ali nisu na razini apokaliptičnih scenarija s početka pandemije. Sada trebamo naučiti što bolje „plesati sa virusom“ te biti spremniji za sljedeću godinu i one poslije.
Vezano za naš turizam možemo izvući nekoliko zaključaka.
Prvo, naš je turizam još jednom profitirao od sigurnosti u odnosu na važne konkurente na Mediteranu, ovaj puta zdravstvene a manje političke. Nadati nam je se da će tako i ostati.
Drugo, možda je raskrinkan jedan mit, jer često spominjana slabost (premalen udio zračnog prometa) pokazala se kao prednost. Postavlja se pitanje, treba li se jedna mala Hrvatska uopće pozicionirati na kompletnom globusu?
Treće, dobili smo upozorenje da je špekulantsko bavljenje turizmom rizično te da treba bolje regulirati neplansku gradnju kvazi-turističkih kapaciteta. To je u interesu lokalne zajednice, turista, ali i investitora—turističkih poduzetnika.
Četvrto, htjeli mi to ili ne, Hrvatska je turistička zemlja, turizam nosi gospodarstvo, i kao takvom bi se trebali i odnositi prema turizmu. To znači da ne smijemo dopustiti turizmu da se razvija sam od sebe, odnosno, prema selektivnim, parcijalnim interesima. Kada je nešto toliko važno za gospodarstvo, onda to zahtijeva jasnu strategiju ali i kontrolu provedbe strategije (svakako i svoje ministarstvo).
Autor: Izv. prof. dr. sc. Josip Mikulić, Ekonomski fakultet - Zagreb
