Sletjeli smo u Cataniu i zaputili se autobusom prema glavnom gradu Palermu. Put od nekih dvjestotinjak kilometara provela sam nosa priljubljenog uz staklo. Žuto, zeleno, crveno - boje su se prelijevale dok smo jurili kroz cijelu središnju Siciliju. Naranče, limuni i mandarine u catanijskoj nizini, posvuda ovce na brežuljcima, uz cestu masline, vinova loza, palme i bademi. A onda – šok.

Šareni nered Palerma nije baš dobro sjeo na prazan želudac i nedostatak kofeina. Kaotične ulice pune smeća i uličnih 'dućana', prozori išarani obješenom odjećom, buka i nevjerojatno bogata vegetacija stopili su se u jedan mozaik mirisa, boja i zvukova koji ću još dugo pamtiti. Gladni i žedni, divili smo se Martorani, crkvi iz 12. stoljeća koja, okružena palmama, krasi Piazzu Bellini.

Umjetnost i građevine različitih kultura i naroda – mješavina arapsko-normansko-bizantskog stila i baroka jasan su dokaz duge i burne povijesti Sicilije. Arapsko-normanska katedrala, Teatro Massimo i romanička palača mamile su škljocanje fotoaparata, no na mene je najveći dojam ostavilo nevjerojatno drvo banyan iz roda fikusa čije se korjenje širi po zemljinoj površini, isprepliće u zraku i puže po podu te je gotovo nemoguće povjerovati da je taj labirint korijena i lijana u središtu Palerma nastao iz jedne jedine sjemenke. Gubeći se u masi turista i automobila pokušavali smo naći idealno mjesto za jedan pravi sicilijanski cappuccino.

Potraga je trajala beskonačno, a kad smo konačno naručili kavu ona je, na naše veliko iznenađenje, stigla iz susjedne obiteljske kuće. Tek smo kasnije saznali da u Palermu nije moguće popiti kavu u bilo koje doba dana i bilo nam je žao što dragom konobaru nismo zahvalili što nas je svejedno poslužio. Uživajući tako na suncu, odjednom smo začuli trube i bubnjeve i prije nego što smo shvatili što se događa, našli smo se usred tradicionalne uskršnje procesije. Ljudi su izlazili iz stanova, naguravali se na balkonima. Vjerski običaji su važan dio života stanovništva Sicilije, a od posebnog je značaja uskršnja procesija na Veliki petak. Stotine ljudi na ulicama prati povorku, orkestar svira, a dvadesetak snažnih Sicilijanaca s prilično mučnim izrazom lica nosi nekoliko stotina kilograma tešku Bogorodicu. Koliko je procesija važna pokazuje činjenica da nas je u hotelu dočekala nespremna soba, a sobarica je mirno objasnila kako je 'zbog procesije nije imala vremena pospremiti'.

Večer smo proveli uz fino sicilijansko vino i živu glazbu. Iako je noćni život Palerma bogat i raznolik, ulice su noću prilično prazne i tihe. Potrebno je samo malo vremena da se čovjek privikne na kaotični ritam Palerma i shvati da grad definitivno odiše jednim specifičnim šarmom i egzotičnom ljepotom.

Drugi dan smo proveli u malom gradiću Monreale, 7 km od Palerma, gdje sam uporno pokušavala uslikati nekoga tko sliči Corleoneu, no jedino što je stizalo pred fotoaparat bila je masa turista, suvenira i odjeće na prozorima. Sporazumijevanje u restoranima uvijek je zanimljivo iskustvo, s obzirom na činjenicu da Sicilijanci, iako zaista pristupačni i simpatični, ne govore nijedan strani jezik. Nadala sam se da će moje poznavanje talijanskog (ciao, pizza, gelato) biti dovoljno da se prehranimo nekoliko dana. Mamino naručivanje bezkofeinskog cappuccina ('coffee without coffee') prošlo je prilično neuspješno i sve nas dobro nasmijalo. Tragovi grčke, rimske, bizantske i islamske kulture, isprekidani nizom kafića, pizzerija i plaža s pogledom na Tirensko more dočekali su nas u krasnom malom mjestu Cefalù na sjevernoj obali Sicilije.

Iz malih kamenih uličica šire se mirisi začina i mediteranske hrane, raznovrsne ribe i, naravno, jela od tjestenine svih boja i oblika. Na trgu ispred impozantne normanske katedrale probali smo ukusno meso sabljarke, koja se na Siciliji može naći na gotovo svakom jelovniku. Naučili smo da mužjaci uvijek prate barku kad im ribari ulove ženku. Plivaju za njom sve dok i sami ne budu ulovljeni, dok ženke bježe što dalje od barke u obrnutoj situaciji.

Nakon sunca i mora, treći smo se dan zaputili u sasvim drugačiju klimatsku zonu. Etna, koja s 3323 m nosi titulu najvišeg aktivnog vulkana u Europi, simbol je divljenja i štovanja zbog plodnog vulkanskog tla. Vožnja prema vrhu, kraj vulkanskih stijena, ostataka lave i pepela, te davno ugaslih manjih vulkana bila je dodatno nabijena adrenalinom jer je baš tog jutra na naslovnicama svih sicilijanskih novina iskočilo upozorenje da je 178 malih potresa u zadnja 2 dana uzdrmalo Etnu i da se uskoro očekuje erupcija. Živeći na rubu, vozili smo se kroz crnilo. Krajolik kojim je nekada prolazila užarena lava podsjeća na golu površinu Mjeseca. Tu i tamo iz crnila izviri krov neke zatrpane kuće. Na 1986 m osjećaj je zaista nevjerojatan.

Obišli smo i ušli u ugasle Silvestri kratere te napunili torbu suvenirima iz same unutrašnjosti Zemlje. Nakon Etne nastavili smo put prema gradiću koji me najviše oduševio. Na brdu Monte Tauro smjestila se Taormina, grad u kojem se već više od 50 godina održava filmski festival. Male ulice ukrašene stablima naranče, balkoni puni cvijeća, šarene suvenirnice, slastičarne i antikvarijati vode do grčko-rimskog teatra s kojeg puca divan pogled na Etnu i more.

S mirisom naranče u nosu, napustili smo Taorminu i spremili se za zadnji dan. Siracusa, nekadašnja najvažnija grčka kolonija na Siciliji, čuva nevjerojatna arheološka nalazišta. Posebno nas je oduševilo Dionizijevo uho, umjetno iskopana špilja kojoj je ime nadjenuo slikar Caravaggio, aludirajući na tiranina Dionizija. Dionizije je špilju koristio kao zatvor, a savršena akustika omogućavala mu je prisluškivanje zatvorenika. No Siracusu ćemo pamtiti i po definitivno najboljem ručku. Nakon prefinih cannellona, pozdravili smo se sa Sicilijom i na kraju putovanja zaključili: la vita è bella!