Glazbena škola, tenis, tečaj engleskog i francuskog jezika, balet, neki klinci uz osnovnu školu svakoga dana idu na jednu do dvije slobodne aktivnosti izvan škole, neki su sjajni učenici pa ih profesori razvlače po pripremama za natjecanja iz pet-šest predmeta, a neki opet ne žele ni zadaću napisati
Većina roditelja čija djeca pohađaju više slobodnih aktivnosti barem ponekad se zapita koliko toga je poticajno, a koliko će djetetu predstavljati teret. Broj slobodnih aktivnosti ovisi o dobi djeteta, njegovim talentima, ali i emocionalnoj, fizičkoj i intelektualnoj zrelosti, uspjehu u školi, željama i obiteljskim prilikama.
Često će roditelji djece koja pohađaju puno slobodnih aktivnosti reći – ali moje dijete to želi, nikad ga nismo tjerali ni na što. Isto to će vam potvrditi i skoro svako dijete takvih roditelja. Međutim, to još uvijek ne mora značiti da je zaista tako. Naime, većina djece do puberteta izrazito želi udovoljiti roditeljima. Vidi li dijete da su njegovi roditelji ponosni što ono prekrasno pleše ili govori engleski bolje od vršnjaka te ako roditelji k tome o vrijednosti svog djeteta govore kroz uspjehe na tenisu ili matematici, dijete može misliti da je onoliko dobro ili loše koliko aktivnosti uspješno pohađa. Može se čak desiti da dijete misli kako će ga roditelji manje voljeti ako odustane od neke aktivnosti.
I kod nas se nađu oni koji djetetu od godinu dana plaćaju dadilju koja s njime govori isključivo engleski ili koji šestogodišnjake upisuju u privatne škole u kojima će za koju godinu učiti pet stranih jezika, uključujući kineski ili japanski.
Nije problem u tome što se osnovnoškolcima nudi učenje kineskog jezika, dapače, uvijek će biti djece koja to silno žele i to im dobro ide. Skoro nema službene slobodne aktivnosti koja je sama po sebi štetna ili suvišna, jer ljudima koristi razvijati umjetničke sklonosti, baviti se sportom, učiti strane jezike, provoditi znanstvene pokuse, problem je ako jedno dijete, bez obzira na razlog i količinu sposobnosti i talenata, poželi više od onoga što je u stanju s lakoćom usvojiti pa je pod stalnim stresom.
Gubitak kompasa pri obrazovanju djeteta nije privilegij bogatih ili siromašnih – takvo što može se dogoditi svima, ali ipak nešto češće pretjerano brižnim roditeljima ili onima koji u svome životu nisu ostvarili koliko su željeli. Takvi će često reći – moje dijete zaslužilo je više nego ja, neću dozvoliti da ponovi moju pogrešku, pa kupuju klavire i plaćaju skupe trenere tenisa.
Uvijek će biti djece koja teže savladavaju školsko gradivo, no ne mogu to svi roditelji prihvatiti. Neki zbog toga pate, stide se ili misle da se škola urotila protiv djeteta.
Želeći dokazati da su svi u krivu, roditelji šalju dijete na instrukcije prijateljima, rodbini ili profesionalcima (ako su dovoljno imućni). Ili pak kažu – OK, škola ti ne ide, ali ćeš zato u profesionalne nogometaše ili tenisače, a to treba početi rano i temeljito. I takva djeca neće reći da su umorna i da ne žele toliko raditi sve dok osjećaju da ih roditelji vrednuju kroz uspjeh. Izostane li uspjeh, dijete će misliti ili osjećati da nije dovoljno vrijedno ili voljeno.
Dijete čak ne mora ići na pet slobodnih aktivnosti da bi bilo preopterećeno – nekom djetetu i dvije će biti previše. Ima i djece koja školu savladavaju bez problema, dosadno im je pa se ne skidaju s računala ili ispred televizora. Takvu djecu, pak, treba zaposliti nečim kreativnim, poticajnim i korisnim.
I kako onda znati što je za vaše dijete korisno i dobro? Prije svega, postoje preporučeni maksimumi po dobi djeteta, koje ne bi trebalo prijeći ni kad se dijete ne čini preopterećenim. Prosječni školski psiholog nakon nekoliko razgovora s djetetom uglavnom će dobro procijeniti je li dijete preopterećeno. A ako mogu stručnjaci, može i roditelj: koliko je dijete sretno i zdravo ipak se vidi po tome što tijekom dana ne pokazuje često umor, nervozu ili nezainteresiranost, smije se, nema problema s apetitom ni imunitetom, svakoga dana ima vremena za igru i druženje s vršnjacima, s veseljem prati nastavu, pokazuje želju za učenjem ili savladavanjem nečeg novog, ne govori često o uspjehu i u bilo kojoj aktivnosti ne pokazuje pretjeranu želju za nadmetanjem.
Nesigurna i povučena djeca, kao i ona s manjkom samopouzdanja i samopoštovanja, bit će sklonija procjenjivanju svoje vrijednosti kroz ocjene uspjeha u aktivnostima. Također, ukoliko se u obitelji puno govori o onima koji su uspjeli u društvu, završili tri škole, govore pet stranih jezika, zarađuju milijune od nogometa, i dijete će poželjeti biti takvo.
Ukratko, ukoliko dijete u obitelji vidi zadovoljstvo onime što je obitelj postigla i što ima, a k tome se roditelji dosta bave djetetom, mala je vjerojatnost da će dijete postati rob slobodnih aktivnosti.