Ideja o zračnom jastuku začeta je još davne 1962. godine, no put do serijske izvedbe nije bio nimalo lak. Prilikom konstruiranja zračnog jastuka Mercedesovi inženjeri susretali su se s nizom problema. Sustav je trebao aktivirati mehanizam koji bi reagirao u djeliću stotinke i koji bi trebao nepogrešivo funkcionirati čitav automobilski vijek. S obzirom na to da je korištena tehnologija iz raketne industrije, vlada je projekt klasificirala kao pirotehnički, pa su svi razvojni inženjeri morali proći obuku za rad s eksplozivima. Ni toksikolozi nisu bili mirni. Njima je smetala mogućnost širenja otrovnih plinova nakon eksplozije, no strah od trovanja uklonjen je korištenjem krutog goriva u obliku komprimiranih tableta sastavljenih od sodijum acida, kalcij-nitrata i pijeska. Na taj način nakon eksplozije u automobilu bi ostale zanemarive količine dušika i male količine vodika i kisika.

No ni to nije bilo sve. Nekonvencionalna rješenja koja su znanstvenici planirali koristiti temeljila su se na eksploziji koja je, mislilo se, mogla izazvati zdravstvene tegobe, poglavito oštećenje slušnog sustava. Iako je eksplozija trajala svega deset milisekundi, moguća opasnost morala se ukloniti. Stoga se nekonvencionalnoj problematici pristupilo nekonvencionalnom metodom rješavanja. Mercedesovi inženjeri proveli su test - u automobil opremljen zračnim jastukom stavili su krletku s kanarincima te izazvali eksploziju. Ne samo da su kanarinci preživjeli, nego su bili živahniji nego prije.

Najveći problem za razvojne inženjere bila je preuranjena ili neosnovana aktivacija zračnih jastuka, koji su pravodobno trebali reagirati u nekoliko milisekundi, a u razvojnoj fazi su se znali aktivirati sami od sebe dok je automobil stajao na mjestu. K tome, mehanizam za aktivaciju trebao je biti dovoljno robustan da podnese višegodišnje djelovanje klimatskih utjecaja, ekstremnih vrućina i hladnoća te promjenjivih razina vlažnosti. Zbog toga su Mercedesovi inženjeri 600 vozila podvrgli testiranjima na standardnim cestama, na stazama, pa čak i na reli makadamima, kako bi se pokazala praktična sigurnost i djelotvornost sustava.

Nakon trinaest godina konstruiranja i sedam milijuna testnih kilometara konačno je došlo vrijeme za serijsku implementaciju. Prvi serijski airbag predstavljen je u S-klasi 1980. godine. Već četiri godine kasnije zračni jastuk je ponuđen u svim Mercedesovim vozilima kao opcija. 1987. predstavljen je i zračni jastuk za suvozača. Šest godina kasnije, Mercedes premijerno prikazuje studiju bočnih zračnih jastuka, koji se serijski počinju ugrađivati godinu dana kasnije. Godine 1998. predstavljena je i zračna zavjesa. 2002. Mercedes predstavlja sustav PRE-SAFE, 2005. predstavljena je S-klasa s novim sustavom zračnih jastuka, koji se pune u dvije faze, ovisno o intenzitetu sudara.

Budućnost zračnog jastuka leži u prilagodljivosti i individualnosti. Mercedesovi inženjeri već dugo vremena rade na povezivanju sistema zračnih jastuka s tehnologijom PRE-SAFE koja, podsjetimo, uz pomoć senzora procjenjuje opasnu situaciju te priprema putnike na sudar, zatežući pojaseve, namještajući sjedala, prilagođavajući naslon za glavu te zatvarajući prozore.

Zračni jastuk u idućim razvojnim fazama postat će individualiziran, pa će se za svakog putnika u računalo unositi podaci o godištu, spolu, visini i težini, kako bi se aktivacija zračnog jastuka najbolje prilagodila fizičkim potrebama putnika. U svojih četvrt stoljeća pasivne zaštite zračni jastuci su spasili milijune života. Američka agencija za sigurnost u prometu NHTSA izračunala da zračni jastuk od ozbiljnijih povreda sačuva svakog trećeg vozača u prometnoj nesreći, dok svakom šestom vozaču spasi život