Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao hit je roman JonasaJonassona  u izdanju Fokus komunikacija i prodan je u više od sedam milijuna primjeraka diljemsvijeta.

Ova je kriminalistička priča isprepletena Allanovim bezbrižnim, uglavnom slučajnim sudjelovanjem u mnogim znamenitim događajima 20. stoljeća! Kako se u njegovoj blizini našao Truman, Staljin, general Franco, Kim Il Sung, Churchill, prekrasne žene Mao Ce Tunga i Čang-kaj Šeka, skupina iranskih disidenata, ruski atomist i radna ekipa američkoga Projekta Manhattan?

Allana ne zanimaju politika i religija, ali kao da je on samim svojim postojanjem utjecao na većinu najvažnijih svjetskih dvadesetostoljetnih događaja. Što li će tek biti sada u 21. stoljeću, kad je, u ugodnom društvancu istomišljenika, opet na slobodi?

Nitko nije više očaravao publiku nego otac moje majke, kad je sipao laži, lagano naslonjen na štap, s punim ustima burmuta.
– Nego… je li istina, djede? pitali smo mi, zapanjena unučad.
– Onoga tko zbori samo istinu, nije vrijedno slušati, odgovarao je otac moje majke.
Ovu knjigu posvećujem njemu. (Jonas Jonasson)

Ulomak iz romana

U sljedeće četiri godine Allan je imao obilje vremena za čitanje i poniranje u društveni razvoj. Odmah su ga zatvorili, iako nije bilo lako utvrditi zašto. No malo-pomalo u to su uključili i pokojnog Allanova oca, staroga društvenog smutljivca. To se dogodilo kad je mladi i nadobudni pristaša rasnoga biologa, profesora Bernharda Lundborga sa Sveučilišta u Uppsali, odlučio izgraditi karijeru na Allanovu slučaju. Čim je Allan pao u Lundborgove pandže, odmah su ga sterilizirali zbog 'eugeničko-socijalnih indikacija', tj. pod izlikom da je Allan malkice zaostao. Uglavnom, u njemu je bilo previše očevoga da država dopusti da se Karlssoni množe.

Sterilizacija Allanu nije smetala, naprotiv, smatrao je da su ga lijepo primili na klinici profesora Lundborga, gdje je na mahove odgovarao na sva moguća pitanja, među ostalim i ono, što mu je trebalo dizati u zrak predmete i ljude, i ima li možda crnačke krvi. Allan je odgovorio da razlikuje stvari i ljude, kad je riječ o miniranju s eksplozivom. Raskoliti kamen po sredini ako je kome na putu, to je kao grom.

Ako je, umjesto o kamenu, riječ o čovjeku, Allan je mislio da se dotičnom mora samo reći da se makne. Zar tako ne misli i profesor Lundborg?

Bernhard Lundborg uopće se nije upuštao u filozofske diskusije s pacijentima, nego je ponovio pitanje o crnačkoj krvi. Allan je odgovorio da nije lako znati, iako su mu roditelji blijedoputni kao on, ako je profesor zadovoljan tim odgovorom? Allan je još dodao da želi vidjeti pravoga crnca, ako ga profesor ima na lageru?

Profesor Lundborg i njegovi asistenti nisu odgovorili na Allanova protupitanja, ali su zapisivali, pjevuckajući, pa dali Allanu mir, katkada više dana uzastopce. Te je dane Allan posvećivao svakojakom štivu. Shvatljivo, dnevnim novinama, ali i bogatoj bolničkoj biblioteci. Uz to je imao tri obroka, WC u zgradi i vlastitu sobu. Allanu je bilo lijepo na terapiji. Samo se jedanput raspoloženje mrvicu pokvarilo, i to kad je Allan znatiželjno pitao profesora Lundborga zašto je opasno biti crnac ili židov.

Profesor tada nije odgovorio šutnjom, nego je zaurlao neka se gospodin Karlsson ne petlja. Sve je podsjećalo na onu zgodu, prije puno godina, kad je Allanova mati zaprijetila čvrgom.

Godine su letjele, a Allana su preslušavali sve rjeđe. A onda je Parlament pokrenuo istragu o sterilizaciji 'biološki manje vrijednih', a kad je izvješće stiglo, profesor Lundborg dobio je toliko posla da je Allanov krevet iznenada trebao drugome. Zato su u rano ljeto 1929. Allana rehabilitirali i bacili na ulicu, dajući mu jedva-jedvice novac za vlak do Flena. Pješačio je posljednje kilometre u Yxhult, ali Allanu to nije smetalo. Nakon četiri godine iza brave, mora istegnuti noge.

Roman 'Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao' hit je roman Jonasa Jonassona u izdanju Fokus komunikacija.