U meni se nakupilo svega. Plačem sve češće i razmišljam zašto baš ja. Ja koja tješim sve, ja koja tražim samo da me s vremena na vrijeme netko pita kako sam, a da to zbilja i misli. Pa ljudsko sam biće, a osmijeh ne košta ništa. Pričljiva sam i da vidim na cesti nekog da plače, zastala bih, popričali bismo. Koliko bi osoba to isto napravilo za mene? I to onih koji me poznaju, nepoznatih još manje. Napustili su me oni koje sam najviše trebala, voljela. Nisu se vratili, a i neće. Oni koji su tu, kao da ih i nema. Osoba s kojom sam mogla pričati o svemu, koja je bila tu kad sam je trebala, osoba s mnogo iskustva i mudrih savjeta je otišla.

Nije to željela, ali sudbina jest. Svaki dan zastanem na trenutak, a taj trenutak odvojim samo za tu osobu. Pogledam u nebo i tražim onaj osmijeh, osmijeh koji vraća nadu. Nema ga. Taj je osmijeh preselio na groblje. Je li ikoga briga što su otada prošle dvije godine, a rane kao da su sve svježije? Ne postoji osoba s kojom mogu razgovarati apsolutno o svemu, ali nekad jeste. Oni koji su ostali kao da i nisu. Nisu ni svjesni koliko boli to što rade. Oni ne znaju koliko sam puta bila na rubu. Ne znaju da mi je najčešće pitanje upravo 'kako dalje'. Ali neka. Bila sam na rubu, ali preživjela sam. Prošla sam kroz sve sama, pa ću tako i kroz ovo. Što me ne ubije, ojača me, ali dokad još tako?

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.