Prije 140 godina Levi Strauss tržištu je ponudio prve traperice. Ostalo je povijest, a da se stari Strauss danas upustio u isti biznis, svoj najpoznatiji američki prilog svjetskoj modi vjerojatno bi proizvodio u svjetskoj metropoli traperica Xintangu, gradu na jugu Kine sa 2.600 tvornica jeansa i milijun radnika koji godišnje izbace na zapadno tržište 260 milijuna pari kultnih hlača – 60 pari po svakome Hrvatu
Najdemokratskiji komad odjeće kineski radnici skupo plaćaju zdravljem i bijednim uvjetima rada kao u doba prvotne industrijalizacije.
Bračni par Chen stigao je prije deset godina iz rodnoga sela u veliki Xintang, grad na jugu Kine u provinciji Guangdong, ostavivši iza sebe kćerkicu kod djeda i bake. Oboje su krojači pa su vjerovali da će svojim vještinama zaraditi za bolji život u nekoj od 2.600 tvornica traperica, koliko ih ima u ovoj svjetskoj metropoli jeansa.
U najvećima od njih dnevno se proizvede do 60.000 pari za zapadno tržište, a u našim vremenima brze mode, kada svake sezone morate imati novi model, ovaj grad s milijun tekstilnih radnika godišnje izbaci više od 260 milijuna pari traperica (60 pari po svakom Hrvatu), više od trećine svjetske proizvodnje ili 60 posto ukupne godišnje proizvodnje jeansa u Kini. Kud ćeš bolje prilike za naći posao.
Posao su našli, ali nakon jednog desetljeća guljenja za šivaćom mašinom, Chenovi i danas žive u sobici od četiri četvorna metra. Na mjesec zajedno zarade 300 eura, a za to moraju raditi 30 dana u mjesecu, i to duplu šihtu - osam sati rada, jedan sat predaha pa opet sedam sati zgrbljeni za šivaćim strojem...
Najdemokratskiji komad odjeće u povijesti odijevanja
Prije točno 140 godina, Bavarac Levi Strauss i njegov kompanjon, krojač, podrijetlom Letonac Jacob Davis, izbacili su na tržište prve traperice. Radna odjeća rudara, kauboja i industrijskih radnika, danas je svjetski modni evergrin. Povijest tvrtke Levi's govori o povijesti Amerike, ali i buntovnih pokreta mladih, rada, industrije i komercijalizacije mode. Traperice danas svatko ima u ormaru, informatički genij Steve Jobs redovito se pojavljivao u javnosti u 'levisicama', nosi ih Barack Obama, pa i naš premijer Zoran Milanović. Mijenjala se moda i krojevi, Straussovim Levi's 501 pridružili su se brojni drugi brendovi, od talijanskih i britanskih do japanskih, ekskluzivni i pučki, skupi i jeftini. Ukratko, traperice su najveći američki doprinos svjetskoj modi, 'najdemokratskiji komad odjeće u povijesti odijevanja'.
Ali najdemokratskiji američki komad odjeće gotovo se više ni ne proizvodi u Americi pa bi i stari Levi Strauss danas vjerojatno preselio proizvodnju u Xintang, otkud stiže čak 40 posto godišnje prodaje traperica u SAD-u i gdje se šiju najpoznatiji američki brendovi jeansa kao što su Calvin Klein, Levi's, Lee ili Wrangler. Američki trgovački koncern jeftine robe Walmart naručuje pojedine modele jeansa u milijunskim količinama. Ovdje nastaju i najluksuznije marke poput True Religion, Evisu ili Diesel, nekada isključivo s naljepnicom 'Made in Italy' ili 'Made in Japan'.
Šokantni uvjeti u kojima rade i žive proizvođači traperica
A što znači 'made in China', najbolje znaju radnici u Xintangu. Njemačka TV-mreža ARD nedavno je objavila dokumentarac naslovljen 'Cijena plavog jeansa' u kojemu otkriva šokantne uvjete u kojima rade i žive proizvođači traperica. Problem nije samo 16-satni radni dan uz akordni rad za bijedne nadnice kao u doba prve industrijalizacije, očajni uvjeti života, kao u slučaju bračnog para Chen, pa čak ni iskorištavanje dječje radne snage (desetogodišnjaci poslije škole buše rupice – 200 njih za manje od 30 kuna dnevno), koliko zagađenje okoliša i radnoga mjesta koje im izravno uništava zdravlje.
Pri bojenju jeansa u prepoznatljivu plavu boju nezaštićeni radnici dolaze u dodir s teškim metalima poput kadmija, olova, žive, bakra i kroma, koji su neurotoksični, kancerogeni i oštećuju endokrini sustav, a u nedavnom testiranju otpadnih voda iz tvornica Xintanga, Greenpeace je u jednom uzorku pronašao čak 128 puta više kadmija od zakonski dopuštenoga. Dobri kineski zakoni su jedno, praksa drugo. Satelitska slika područja oko Xintanga dramatično dokazuje kako se goleme masne, crne mrlje otrovnih otpadnih voda boje tamnog indiga iz tvornica slijevaju u lokalnu rijeku i ulijevaju u deltu rijeke Pearl koja je, zahvaljujući proizvodnji trapera, jedno od najzagađenijih područja Kine. Radnici i stanovnici okolnih sela kojima zagađena voda pri povišenom vodostaju ulazi u dvorišta, sve se češće tuže na probleme s plodnošću i bolesti reproduktivnih organa pa nije čudo što u ovim krajevima 'blue jeans' zovu 'plavom nevoljom'.
A za ono još gore odgovorni su modni kreatori velikih modnih lanaca lansirajući 'used look' ili iznošeni izgled jeansa koji se dobiva tretiranjem dijelova hlača finim pijeskom. Pijeskom koji ulazi u pore, usta i dišne organe izazivajući teške probleme s plućima koji završavaju smrću. Budući da se pješčana prašina diže u zrak, od nje ne stradavaju samo radnici koji rade neposredno s pijeskom, nego i cijela okolina.
Što na to kažu na Zapadu? Sve dok modne kuće za par jeansa, čak i za dizajnerskih, proizvođaču plaćaju tri do četiri dolara, a prodaju ga po 50 ili 200, lako se pokrivaju izgovorom da ih nabavljaju preko posrednika pa nemaju pojma dolazi li iz Kine, El Salvadora ili Bangladeša, još manje što se događa u mjestima poput Xintanga. Uostalom, mnogi od njih nikada nisu ni bili na mjestu gdje se proizvodi njihova 'jedinstvena, ekskluzivna moda'.
No emisije poput ARD-ove i akcije poput onih Greenpeacea polako bude svijest o 'plavoj nevolji'. Doduše, prema istraživanjima Marka Starmannsa sa Sveučilištu Zürich, koji se bavi proizvodnim lancima u modnoj industriji, manje od pet posto kupaca zanima otkuda dolaze njihove traperice, a trenutačno tek 20 do 30 tekstilaca proizvodi ekološki čiste, uz manji utrošak vode, od biopamuka i recikliranog denima poštujući zapadne uvjete rada. Starmanns je također aktivan na portalu Netzwerkfairemode.com koji u 'Vodiču za dobar jeans' ističe 'čiste tvrtke', a to su mahom manje europske marke poput švedske Nudie Jeans, nizozemske Kuyichi i King of Indigo (K.O.I.), njemačke Pearls of Laja, austrijske Gebrüder Stitch ili britanske Trausers of London. Većina ih uz nadoplatu zamjenjuje staro za novo šivajući potom novo od staroga, a 'denim doktori' njujorške tvrtke Denim Therapy Company produljuju životni vijek jeansa krpanjem.
Ali cijena marke Trausers of London iznosi od 150 eura naviše, Pearls of Laja od 150 do 200, a bečki Gebrüder Stitch ekotraperice šivaju po narudžbi za 240 do 500 eura, za što bračni par Chen mora raditi u duploj šihti mjesec i pol dana. Ali to je šik i trendi pa eko osviješteni mogu biti samo bogati. Ostali grabe jeftinu robu po rasprodajama za 9,99 eura koju lifraju radnici Xintanga s bolesnim plućima. Šljakeri za šljakere, rekli bismo. Što bi na to rekao stari Levi Strauss?
