Kako znanost napreduje, o zdravlju kralježnice se sve više zna, a najvažnije promjene u odnosu na razmišljanja otprije nekoliko desetljeća odnose se na multidisciplinarni pristup. Naime, uzroci tegoba s kralježnicom mogu, ali i ne moraju biti isključivo fizičke naravi. Oko devedeset posto križobolje naziva se mehaničkom križoboljom (uzrok je u mišiću, ligamentu ili zglobu), u sedam do deset posto slučajeva problem je u oštećenom živcu, a ostatak čine drugi uzroci. Međutim, čak i kad su uzroci boli mehanički, treba se zapitati što je dovelo do problema u kostima, ligamentima, zglobovima i mišićima, odnosno zbog čega je živac ukliješten ili oštećen. Ako osoba, primjerice, pati od prekomjerne težine, kosti i mišići izloženi su svakodnevnom prekomjernom opterećenju. Zato i trudnice često osjećaju tegobe u leđima i križima. Moguće je da je uzrok težak fizički rad (osoba diže ili vuče teške terete), a ništa manje štete ne čini ni sjedilački način života, odnosno nedostatak kretanja.

Također, zbog složene povezanosti kostiju, zglobova, mišića i živaca često nije odmah lako ustanoviti je li problem u samoj kralježnici ili u njezinom okolišu. Dapače, struka danas poznaje više od 140 mogućih uzroka križobolje. Čak i pušenje, neki upalni procesi ili tumori mogu uzrokovati bol u kralježnici. Sukladno tim saznanjima, i liječenje tegoba s kralježnicom danas se provodi multidisciplinarno, i to tako da se jačaju kosti, zglobovi i mišići, a nerijetko se pribjegava i psihoterapiji.

Psihoterapija kao element liječenja bolova u leđima mnogima može biti neobična. Međutim, ljudi su danas iznimno izloženi stresu i emocionalnim problemima, pa nije neobično da zbog psiholoških problema osjećaju tegobe u samom tjelesnom temelju. Iako neki medicinski stručnjaci ne priznaju takav pristup jer ga nije uvijek moguće egzaktno dokazati, danas u svijetu postoje brojni uspješni stručnjaci koji se bave tzv. boli u leđima povezanom sa stresom. Rezultati njihovog rada definitivno pokazuju da su u pravu.

Čovjekovo tijelo gradi više od 200 kostiju, a da bismo mogli izvoditi složene pokrete, koristimo mehanizam u kojemu živci daju impuls, a kosti, zglobovi, mišići i tetive predstavljaju neku vrstu poluga i motora koji izvršavaju svaki pokret. Kao i sve ostalo, s godinama se i ti dijelovi našeg tijela troše. Sva tkiva se tijekom života razgrađuju i obnavljaju novonastalim tkivom, no s godinama je proces razgradnje brži od procesa obnavljanja. Kosti postaju šupljikavije, poroznije, pa neki ljudi obolijevaju od osteoporoze koja se u velikoj mjeri može izbjeći tjelovježbom i pravilnom prehranom. Kosti su međusobno povezane zglobovima koji moraju biti dobro 'podmazani'. Ukoliko su ukočeni, a mišići napeti, posljedica će biti bol. Propustimo li na vrijeme nešto promijeniti, bol će postati kronična.

Promotrite li pažljivije čovjeka izloženog stresu, emocionalnoj boli, depresiji i drugim psihološkim tegobama, uočit ćete da je većina njih zgrčena, pogrbljena, stisnutih šaka… A sve to znak je napetih mišića, pa je sasvim jasno da psihološke tegobe mogu uzrokovati bol u vratu, leđima ili križima.  

Bez obzira na uzrok boli i bez obzira na to što je kretanje uz bol vrlo neugodno, mirovanje nije rješenje, odnosno preporučuje se samo u specifičnim, vrlo teškim slučajevima. Kod svih ostalih bolesnika mirovanje se savjetuje tek nekoliko dana, obično uz lijekove protiv bolova i/ili upala (ovisno o dijagnozi), a čim bol popusti, savjetuje se postepeno kretanje i tjelovježba. Mirovanje, naime, dugoročno dovodi do još težeg fizičkog stanja, a nije zanemariva ni činjenica da neaktivnost dovodi do usamljenosti, tjeskobe i depresije.  

Uzevši sve to u obzir, jasno je da dijagnozu povezanu s bolovima u kralježnici nije lako postaviti, pa se samodijagnosticiranje ni u kom slučaju ne preporučuje. Dijagnoza će najkvalitetnije biti postavljena ukoliko se s pacijentom obavi kvalitetan razgovor te složene tjelesne pretrage, a ne samo snimanje kralježnice da bi se uočila iskrivljenja i oštećenja. Isto se odnosi i na liječenje: u većini slučajeva najbolji rezultati, a često i potpuno izlječenje, postižu se kombinacijom liječenja medikamentima, fizikalnom terapijom, tjelovježbom, psihoterapijom, dodacima prehrani i promjenama svakodnevnih navika. Što se tiče tjelovježbe, neki pokreti mogu pogoršati stanje, pa se svakom pacijentu izrađuje program vježbi prema dijagnozi, odnosno oštećenjima.