Želja za pobjedom je motivirajuća

Možda imate partnera, neke prijatelje, kolege na poslu, brata ili sestru koji se uvijek potajno natječu s vama. To ne mora biti nametljivo, ali je dovoljno da ste svjesni toga da postoji neka vrsta borbe s vama. Na prvu se to može činiti kao loš odnos, no upravo iz takvog odnosa možemo izvlačiti dodatnu energiju i želju za napretkom, biti potaknuti na stvaranje novih ideja te biti jače motivirani za postizanje vlastitih ciljeva. Želja za pobjedom je vrlo jak motiv i djeluje poput nagona, baš kao i seks. Svi mi želimo pobijediti, znali to svjesno ili ne, piše portal InsideOut.hr

Pobjeđivanje nam je u genima

Natjecateljski duh je gledano iz evolucijske perspektive vrlo poželjna karakteristika jer su razvojem vrste preživljavali samo najbolji i prenosili svoje gene. Većina roditelja kod svoje djece već od ranih dana potiče natjecateljski duh i želju za pobjedom svojim očekivanjima od njih i stvaranjem pritiska da postignu nešto. Tome dodatno pridonosi rivalstvo među braćom i sestrama, borba za svoje mjesto pod suncem.

Mozak doživljava pobjedu kao nagradu

Kad god pobijedimo nekoga ili u nekoj aktivnosti, u našem se mozgu aktiviraju centri za nagrađivanje te se u naš organizam otpuštaju testosteron i dopamin - hormon sreće. Dakle pobjeda donosi dobar osjećaj, ugodu i zadovoljstvo te, jednom kad osjetimo slast pobjede, uvijek smo željni još pobjeđivati i osjećati se dobro. Muškarci i žene imaju podjednako izražen natjecateljski duh.

Utjecaj na osobni rast i sliku o sebi

Zdrav natjecateljski duh nas tjera do vlastitih maksimuma te nam omogućuje postizanje izvrsnosti u onome što radimo i što volimo. Postajemo sami sebi motivacija da bismo se još više trudili, ulagali i na kraju uživamo u postignuću vlastitog rada i truda vođenima našom željom za postignućem, za pobjedom.

Moć nad drugima

Problem nastaje kad naš natjecateljski duh ima za cilj samo to da budemo bolji od svih i imamo moć nad njima. Ako je natjecanje jedino što radimo sa svim ljudima koje susrećemo, vrlo brzo možemo postati izolirani.

Sram

U našoj individualističkoj kulturi naglasak je na tome da sve moramo postići sami te se dokazati pobjedama i nemamo tu vrstu odskočne daske koja postoji u kolektivističkim kulturama. Uspoređujemo se s drugima oko sebe, a ponajviše sa slikom ideala koju nam prezentiraju mediji i javlja se ogroman osjećaj srama. U srcu tog osjećaja srama leži vjerovanje da će nas drugi osuđivati kao inferiorne i neprilagođene, nepodobne i slično jer nismo dostigli određene standarde društva.

Više sličnih tema možete pronaći na InsideOut.hr.