Ima li još nade? Bilo kakve. Bijedne. Sitne. Najmanje. Da me održi živu. Bez tebe.

Sjedim za kompom i razmišljam o njemu. Pokušavam odagnati misli. A bilo nam je tako lijepo zajedno. Svaki zajednički trenutak, svaki dodir, svaki pogled, svaki zamišljeni poljubac nije izlazio iz misli. A bila sam tako blizu. Voljela sam te gledati. Pričati s tobom....

Voljela sam svaku sitnicu na tebi i još uvijek volim. Osjećaj je grozan. Ljubav neće nestati, ni bol. Bol je prejaka.

Zamalo sam ga imala. Zamalo je bio moj i volio me tada, znam. No 'netko' se morao pojaviti i sve se raspršilo. Još uvijek volim svaku sitnicu na njemu, svaki najmanji pokret... Sve što čovjeka može iživcirati, ja na njemu volim.
Ljubavi, znaš li koliko je teško gledati te, pričati s tobom svaki dan, mirisati te, pratiti tvoje pokrete, ali znati da si njen? Nadam se da nikad ne ćeš morati saznati jer bol je prevelika. Preteško je biti s tobom bez da ti kažem koliko te volim. A onda se sjetim da možda nikada ni nećeš saznati. Suza mi krene niz lice, no ono ostane nepromijenjeno. Nije to samo bol, nego čežnja. Svaki djelić moga tijela te voli i želi biti s tobom. A ti to ne znaš. Prijatelji smo...

Pa zar ne vidiš moj osmjeh svaki put kad te vidim? Kad pričamo osjetiš li ljubav? Zapravo ne želim znati odgovor... Bojim se da bi mogao biti prebolan. Ne mogu bez tebe. Ovako barem u meni živi još neka, najmanja nada, da bismo, jednom, kada odustaneš od nje, mogli biti zajedno. Jer voljet ću te još uvijek. I sve će me podsjećati na tebe, sve mirisati kao ti... Sjećat ću se ovog osjećaja uvijek i pitati se je li bolje ne zaljubiti se nikada. No, čim te pogledam, zaboravim, jer ti si meni sve.

Volim te (nažalost)...

A.Š.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.