Petra Friganović je manekenka koja pozornost više mami svojom osobnošću i pogledima na svijet nego fizičkim izgledom. Baš zbog toga mnogi je doživljavaju kao manekenku potpuno drugačiju od drugih
Lijepa manekenka Petra Friganović, vlasnica novootvorenog Pink Elephant Yoga Housea u Zagrebu, jogom se bavi već 12 godina, a prije godinu dana postala je i učiteljica joge. Ljubav između Petre i tog indijskog sustava drevnih duhovnih itjelesnih vježbi rodila se zapravo još u njezinu djetinjstvu: 'Joga je već dugo u mojemu životu jer su moji roditelji joga učitelji. Dakle, rodila sam se u tom okruženju, ali do 18-te 19-te godine nisam se pretjerano bavila jogom. Nisam to željela vjerojatno zbog toga što kad si mlad ne želiš raditi ono čime ti se bave roditelji. Ali
onda sam krenula sama na svoj nekakav put, prije 12 godina, i našla sam svoj pravac u jogi.'
Petra iskreno priznaje da ne zna kako bi živjela da nema jogu: 'Čak i kad si učitelj imaš loše dane i onda dođeš, vodiš sat i poslije se super osjećaš jer podijeliš nešto s ljudima i onda to tebi da neku energiju i digne te. Joga je disciplina koja je puno više od fizičkog vježbanja. Upoznavanjem svoga daha upoznaješ svoj um i svoje emocije. Što više poznaješ osobu koju vidiš u ogledalu, više se razvijaš. Teško se ponekad suočiti s nekim negativnostima u sebi, ali je nužno. Joga pomaže da stvari u čovjeku isplivaju na površinu te da dobije svjesnost koja pomaže osobi da dublje uđe u sebe.'
Lijepa manekenka vjeruje da je joga duhovna mudrost, a duhovnost je, prema njezinu mišljenju, kada se čovjek bavi samim sobom na bilo koji način: 'Ako iz dana u dan otkrivaš tko si ti kao osoba, po meni si duhovna osoba i imaš taj aspekt duhovnosti u svojemu životu. Trudim se svaki dan otkrivati nešto o samoj sebi i to je put koji traje cijeli život.'
Budući da se modni svijet uglavnom zadržava na čovjekovoj površini, Petra itekako upada u oči svojom dubinom i netipičnošću za manekenski svijet u koji je, kako kaže, ušla slučajno: 'Odlučila sam manekenstvo shvatiti kao sredstvo koje će mi omogućiti da putujem svijetom. No prvih pet, šest godina bilo mi je jako teško u tom svijetu, teško mi je bilo prihvatiti to sve što sam gledala oko sebe, odupirala sam se, negirala sam neke stvari… Onda sam u jednom trenutku stekla dovoljno samopouzdanja pa je sve to nekako otpalo. Danas smatram da i u tom svijetu ima prekrasnih dubokih i velikih ljudi, ali ima ih, naravno, i površnih, kao i uostalom u svakom poslu.'