Amerikanci nestrpljivo iščekuju Chevrolet Volt, premda se već neko vrijeme mogu voziti u Teslinom električnom roadsteru. Europljani će pak uskoro dobiti Nissan Leaf, a nije daleko ni dan kad će gospodarstvenici moći dostavljati svoje proizvode u električnom furgonu iz Renaulta. Konsenzus oko ovakvih vozila je jasan, a javnost, mediji, zakonodavci i proizvođači se slažu da je riječ o najekonomičnijem i ekološki najprihvatljivijem transportnom rješenju za budućnost. No je li tome doista tako?

Električni automobili u trenutnoj fazi, ruku na srce, imaju doista smiješnu upotrebljivost. Malo koji primjerak može prevaliti više od 160 kilometara s jednim punjenjem baterije koje traje od četiri do osam sati. Pritom valja istaknuti da podatak o 160 kilometara autonomije vrijedi koliko i onaj službeni da vaš trenutni automobil troši 4,5 litara goriva na stotinu kilometara. Troši, ali u savršenim uvjetima na ispitivačkom stolu, dok u realnim uvjetima proguta i više od sedam litara.

Proizvođači će rado istaknuti da u 99 posto slučajeva vozači dnevno ni ne voze više od 160 kilometara, no što je s onim slučajevima kada poželite utrpati obitelj u automobil i zaputiti se na godišnji odmor? Nema problema, dok god vaša oaza mira i blagostanja nije udaljena više od stotinu kilometara. 'Kako sad odjednom 100, zar nije 160?', sigurno se pitate, a zaboravili ste uračunati dodatni teret prtljage i putnika koji opterećuju električni sustav. Stavite još dva bicikla na krov ili upregnite prikolicu i eto nas ispod 100 kilometara autonomije.

Rješenje su automobili s produljenom autonomijom poput Chevrolet Volta koji s jednim punjenjem prevaljuje 60 kilometara, a dodatnih 450 kilometara osigurava mu benzinski motor čijim se radom kinetička energija pretvara u električnu. Nije potrebno biti ekonomski stručnjak da bismo došli do zaključka da će ova vozila u najmanju ruku biti jednako skupa, ako ne i skuplja, od današnjih hibridnih automobila, jer ipak je riječ o pogonskom sklopu sačinjenom od ne jednog, već dva motora. I baterije

Zatim je tu i ekološka komponenta. Proizvođači će rado istaknuti da električni automobili ne emitiraju štetne plinove, što je istina, no zato je itekako upitan izvor njihove pogonske energije s obzirom na to da se, kao i ostali električni uređaji, napajaju preko standardne mrežne utičnice.

U Velikoj Britaniji, primjerice, električni automobili zbog goriva kojim se napajaju elektrane prosječno emitiraju svega 20 posto manje CO2 po kilometru u odnosu na automobile pogonjene benzinskim motorima, a također valja napomenuti da emisijom CO2 automobili u ukupnom globalnom zagađenju sudjeluju sa 10 posto

Sve to ne sprečava zakonodavce da financijski stimuliraju kupovinu električnih automobila, pa tako u SAD-u kupac prilikom kupovine vozila s nultom emisijom ispušnih plinova dobiva olakšicu do 7.500 dolara, a u Velikoj Britaniji i do 8.000 dolara.

Richard Pike iz Britanskog kemijskog društva tvrdi da bi promjena kompletnog voznog parka na Otoku stajala porezne obveznike 150 milijardi funti, a da bi, s obzirom na pogonski miks elektrana, to donijelo smanjenje emisije CO2 za svega 2 posto, dok bi se istim novcem postojeće elektrane mogle zamijeniti pogonima sa solarnim ćelijama, čime bi emisija CO2 bila snižena za 30 posto.

Umjesto poticaja, kao najbolje rješenje nameće se porez na emisiju stakleničkih plinova. Premda porezi nisu u istoj mjeri popularni kao subvencije, jedino se njima može osigurati prosperitet električnih i automobila s produljenom autonomijom, a da se pritom neselektivno ne rasipaju javna sredstva.