U svim silnim preokretima vezanim uz obitelj i tvrtku Gucci jedna je stvar nepromjenjiva, a to je privlačnost brenda koji je pomno osmislio Guccio Gucci i koja traje već cijelo stoljeće. Osnivač luksuzne modne marke pronašao je 1987. godine posao portira u prestižnom londonskom hotelu Savoy, u kojem su ga na stvaranje vlastite tvrtke nadahnuli luksuzni koferi i kovčezi aristokrata koji su odsjedali u hotelu. Gucci je svoju modnu marku povezao s luksuzom i razonodom aristokrata koje je promatrao pa su detalji iz jahačkih sportova postali njeni prepoznatljivi dekorativni elementi.

Guccio nije klonuo duhom kad je Liga naroda nametnula embargo Italiji pa je uvoznoj koži i drugim materijalima pronašao alternativu, razvijajući tridesetih godina prošlog stoljeća posebno tkanu napuljsku konoplju. Tako su lansirani prvi uspješni koferi, označeni prvim otisnutim potpisom – nizom malih, međusobno povezanih dijamanata tamnosmeđe boje.

Širenje obiteljskog biznisa

Proizvodnja kožne galanterije nastavljena je nakon Drugog svjetskog rata, kada Guccijev sin Aldo uvodi svinjsku kožu, a ona postaje prepoznatljiv materijal modne kuće. Osim Alda, Guccio je imao još četiri sina - Rodolfa, Vasca i Enza, koji je preminuo u djetinjstvu, te Uga, posvojenog sina supruge Aide iz prethodne veze. Guccio i Aida imali su i kćer Grimaldu, koju je otac isključio iz nasljedstva.

Rodolfo i njegova supruga Alessandra 1948. godine dobili su sina Maurizija, a tri godine kasnije Rodolfo je otvorio prvu trgovinu u Milanu. Pionir talijanskog dizajna u SAD-u, Aldo Gucci, otvorio je 1953. godine prvu američku trgovinu u hotelu Savoy Plaza na adresi East 58th Street u New Yorku. Samo 15 dana nakon otvaranja njujorške trgovine preminuo je osnivač brenda Guccio u dobi od 72 godine, ne dočekavši to da njegovo obiteljsko prezime dosegne vrhunac u svijetu luksuzne robe.

Unatoč gubitku osnivača, obitelj Gucci nastavlja svoje putovanje svijetom mode pod vodstvom Alda. Te godine na tržištu su se pojavile prve Guccijeve mokasine, s metalnim dodatkom nadahnutim konjičkim sportovima, a bila je to jedna od prvih odluka koje su savršeno utjelovile obiteljsko razumijevanje stila i naracije povezane s proizvodom. Bio je to izravan izazov formalnosti povezanoj s luksuznom robom koja je prožimala britansku tradiciju, a Guccijeve mokasine izložene su 1985. godine u njujorškom Muzeju umjetnosti Metropolitan, u kojem su postale dio stalne zbirke.

Kako je to zabilježio The Telegraph, Guccijeve mokasine početak su utjelovljenja ležernosti i sportske elegancije, zahvaljujući atributima poput sad već legendarnih prstiju u obliku badema i konjičkih dodataka nadahnutih radom Guccija Guccija u poznatom londonskom hotelu Savoy, u kojem je često slušao razgovore o konjičkim utrkama i polu.

Kad je zavladao trend Made in Italy, Gucci je svoje popularne mokasine 1961. godine iskoristio za ulazak na ključna tržišta poput Londona, Palm Beacha, Pariza i Beverly Hillsa. Beverly Hills i Rodeo Drive počeli su predstavljati dekadentni lifestyle, a Gucci je zapravo bio drugi veliki luksuzni brend koji se ukorijenio u toj ulici, nakon što je korijenje u njoj već pustio butik Giorgio Beverly Hills s legendarnom tendom žuto-bijelih pruga.

Gucci na valu dekadentnog lifestylea

Do sedamdesetih godina brendovi Giorgio Armani, Brioni, Burberry i Fendi osnovali su niz maloprodajnih trgovina koje su danas svjetski poznate, a Aldova kći Patricia kaže da se dolazak Guccija na Beverly Hills spontano dogodio.

'Trebao je otvoriti trgovinu u San Franciscu, ali tamo nije bilo pješačkog prometa. Za osnivanje te trgovine puno je riskirao, a na to ga je zbog bogatih filmskih zvijezda nagovorila moja majka', otkrila je Patricia.

Torba s kojom je u to vrijeme viđena Jacqueline Kennedy preimenovana je u Jackie, a ponovno će biti lansirana 1999. u mnogim bojama i varijacijama, ostvarujući veliki uspjeh i otvarajući eru Guccijeve it torbe. Početkom šezdesetih logo GG apliciran je na platno i korišten za torbe, sitnu kožnu galanteriju, prtljagu i prve komade odjeće. Za princezu Grace od Monaka dizajniran je 1966. godine šal s cvjetnim printom, postavši njihov kultni uzorak na koji će ponovno kasnije ukazati kreativni direktori Frida Giannini i nedavno Alessandro Michele u svojoj kolekciji Aria.

Raskol u obitelji

Unatoč ogromnoj popularnosti u cijelom svijetu i kontinuiranom rastu tijekom 70-ih, modnom carstvu prijetnja postaju sukobi i ljubomora. Gucci je 1972. godine otvorio trgovinu u Tokiju, a Maurizio Gucci, Rodolfov sin, preselio se u New York kako bi radio sa stricem Aldom do 1982. godine. Otprilike u to vrijeme brend je napravio modni iskorak i na adresi 699 Fifth Avenue u New Yorku otvorio trgovinu fokusiranu na cipele, torbe, prtljagu i modne dodatke.

Prema ABC Newsu, posao su isprva među sobom podijelila trojica Guccijevih sinova, ali kad je Vasco umro, Aldo je podijelio tvrtku pola-pola s najmlađim bratom Rodolfom. No Aldo i njegova tri sina nisu bili zadovoljni Rodolfovim udjelom jer su smatrali da bivši glumac u nijemim filmovima nije dovoljno pridonio rastu tvrtke. Kako bi ispravio uočen nesrazmjer, Aldo osniva podružnicu parfema za sebe i svoja tri sina, a u pokušaju zgrtanja profita zadržava 80 posto vlasništva. Guccijev prvi miris lansiran je 1975. godine.

No takva raspodjela nije se svidjela Aldovu sinu Paolu Gucciju, glavnom dizajneru koji je odigrao vodeću ulogu u stvaranju dvostrukog logotipa G, poznate dvostruke konjske žvale i crveno-zeleno-crvenog prugastog motiva. Na vrhuncu napetosti Paolo pokušava pokrenuti konkurentski brend i u konačnici je stekao pravo na lansiranje na tržište linije Paolo Gucci, ali je 1987. godine unovčio svoj udio od 45 milijuna dolara u tvrtki.

Međutim Paolo je prije odlaska servirao odmazdu svom ocu, dojavljujući vlastima da je čelni čovjek Guccija utajio više od 7,4 milijuna dolara američkog poreza na dohodak te je 81-godišnji Aldo Gucci uplakan dočekao presudu 1986. godine na godinu i dan kazne u saveznom zatvoru.

Posljednji Guccijev vladar Guccija

Gucciju je odjednom trebao spasitelj, a za to je zadužen Maurizio, kojemu je talijanski sud zaplijenio 50 posto dionica.

Sud je tu akciju, prema The New York Timesu, poduzeo kad su Aldo i njegovi sinovi Roberto i Giorgio tužili Maurizija da je krivotvorio potpis oca Rodolfa kako bi stekao kontrolu nad tvrtkom. Maurizio je zanijekao optužbu, ali nije mogao tražiti nazad svoje dionice.

Krajem osamdesetih Maurizio prodaje gotovo 50 posto udjela u tvrtki Guccio Gucci S.p.A. Investcorpu, a ova bliskoistočna tvrtka za investicijsko bankarstvo sa sjedištem u Bahreinu dobila je Aldove dionice prijavljene na 135 milijuna dolara. Aldo se odupirao, ali na kraju je prihvatio prodaju, a time je novi izvršni direktor tvrtke Maurizio ostao većinski dioničar u tvrtki.

Maurizijev je san bio ponovno uzdizanje obiteljskog brenda jer je izgubio sjaj i ekskluzivnost nakon što su ga počeli povezivati s jeftinim duty-free torbama. Pozvao je Dawn Mello, tadašnju predsjednicu Bergdorf Goodmana, da revitalizira brend, a ona je kao direktora dizajna dovela Richarda Lambersona, šefa Bergdorfova odjela za modne dodatke. Pod Maurizijevim vodstvom brend je 1990. angažirao i američkog dizajnera Toma Forda za liniju ženske konfekcijske odjeće, a uzevši ga Perryju Ellisu pokrenuo je njegovu nevjerojatnu karijeru.

Guccijevo restrukturiranje podudaralo se s teškoćama na maloprodajnom tržištu početkom 90-ih i kupcima nije bilo lako prilagoditi se novom i sofisticiranijem proizvodu, a reći da je Maurizio živio raskošnim životom bilo bi podcijenjeno. U posjedu je imao 63 metra dugu jahtu Creole s 23 člana posade, izvorno izgrađenu za grčkog pomorskog tajkuna Stavrosa Niarchosa. Posjedovao je i dva Ferrarija Testarosse te imao dekadentne rezidencije u Milanu i švicarskom Saint Moritzu. Vjeruje se da su njegove potrošačke navike rezultirale dugom koji se procjenjuje na 40 milijuna dolara.

Maurizio se nije pokazao uspješnim u ulozi čelnog čovjeka tvrtke

Tijekom tog vremena prepuštanja naizgled svemu, Maurizio se prepustio i čarima svoje dizajnerice interijera i prijateljice iz djetinjstva Paole Franchi, nakon što se prethodno 1992. rastao od supruge Patrizije Reggiani, s kojom je proveo 15 godina. S Paolom i njezinim 10-godišnjim sinom Maurizio se na kraju uselio u gornje katove milanske palače iz 18. stoljeća.

'Bio je miran. Ako je i imao problema, nije sa mnom razgovarao o njima. Svako jutro trčao je u parku, što mi se ne čini kao radnja čovjeka koji je osjećao da je u opasnosti', svjedočila je kasnije Paola o Maurizijevu ponašanju u tom vremenu.

Iako je pred svojom novom djevojkom Maurizio djelovao naizgled opušteno, njegova problematična veza s bivšom suprugom Patrizijom očito mu je bila u mislima u mjesecima koji su prethodili atentatu. Sudski spisi otkrili su da je unajmio bijelu vješticu da očisti vilu u Saint Moritzu od zlih duhova njegove bivše žene.

Pokušaj skretanja misli na poslovne vode ne bi imao smisla, jer prema mišljenju većine Maurizio se nije pokazao uspješnim u ulozi čelnog čovjeka tvrtke, nakon što je 1993. ona zabilježila gubitak veći od 22 milijuna dolara na prihodima od 230 milijuna dolara.

Nesretni trgovački vjerovnici, pisao je Forbes, lupali su na Guccijeva vrata, a platni spiskovi ostali su neisplaćeni. Maurizio je svoje dionice prodao Investcorpu za 170 milijuna dolara, čime je završila priča o obiteljskoj kontroli nad modnim carstvom koje je stvorio njegov djed Guccio.

Za ubojstvo supruga Patrizia Reggiani zatražila je pomoć vještice

Dvije godine kasnije, tijekom sasvim običnog radnog dana Maurizija Guccija u Milanu, odjeknula su četiri pucnja dok je šetao predvorjem. Tri metka završila su mu u leđima, a četvrti među očima. Policija je isprva sumnjala na nekog od članova obitelji Gucci, no raslojavajući slučaj otkrili su da je Maurizio planirao oženiti Paolu, javno izjavljujući da će svojoj bivšoj supruzi smanjiti alimentaciju na 860 tisuća dolara godišnje.

Gospođa Reggiani našla se uvrijeđenom tom izjavom, a spomenutu je svotu usporedila sa 'zdjelom leće'. Unatoč inzistiranju na tome da nema veze s Maurizijevim ubojstvom, optužena je za zločin iako su istražitelji još uvijek trebali poslagati sve kockice.

Tijekom suđenja natjerali su je da prizna da je maštala o tome da joj netko ubije bivšeg supruga, ali je ustrajavala na tome da je riječ samo o fantazijama. 'Pitala sam sve. Čak bih i mesara pitala, jer je to kod mene bila manija. Ali nisam to stvarno mislila', rekla je Patrizia na sudu.

Tužiteljima je bilo poznato to da je zatražila pomoć žene imena Auriemma, samozvane vještice koja se sprijateljila s Patrizijom nakon saznanja da vjeruje u nadnaravno, što objašnjava Maurizijev angažman bijele vještice u luksuznom švicarskom skijalištu.

Među dokazima koje su tužitelji iznijeli na sudu bio je i Patrizijin dnevnik, u kojem bilježi kako 'ne postoji zločin koji se ne može kupiti novcem'. Na dan Maurizijeva ubojstva Patrizia je sva svoja zapažanja svela na jednu riječ – paradeisos, grčku riječ za raj.

Godinu dana od atentata policija se još uvijek borila s pronalaženjem bilo kakvog opipljivog dokaza ili papirnatih financijskih tragova koji bi povezali Patriziju s Maurizijevom smrću, ali u rasvjetljavanju slučaja na kraju se crna magija pokazala ključnom. Ivan Savioni, vratar hotela smještenog u blizini Guccijeve poslovne zgrade, pozvao je policiju zbog dojave koja je širom otvorila slučaj. U osnovi, Patrizijina 'vještica' Auriemma obratila se Savioniju s idejom da organizira plaćenog ubojicu.

Tijekom suđenja, Auriemma je priznala da Patrizia nije izričito izjavila da želi smrt svog muža, ali je primila uplatu od 300 tisuća dolara i bilješku koja je glasila: 'Ostavi me izvan toga i obasut ću te zlatom.' Ubrzo su na vidjelo izašli i ostali umiješani u Maurizijevo ubojstvo.

Savioni je za ubojstvo angažirao Benedetta Ceraula, potencijalnog ubojicu, i Orazija Cicala, vozača za bijeg. Svi su osuđeni na doživotnu kaznu, odnosno na 29 godina zatvora. Auriemma je kao suučesnica osuđena na 25 godina zatvora dok je Patrizia u svojstvu organizatora dobila 26 godina zatvora u milanskom zatvoru San Vittore. Kad je osuđena 1998. godine, izlozi glavne Guccijeve trgovine u Firenci ukrašeni su srebrnim lisičinama s Guccijevim logom.

Kad je 2014. godine Patriziji odobreno puštanje na slobodu zbog posla, glatko ga je odbila uz obrazloženje da u svom životu nije radila ni dana i da sigurno neće početi ni sada. Među slavnim izjavama Maurizijeve bivše žene ističe se i ona kako bi radije plakala u Rolls-Royceu nego bila sretna na biciklu.

Borba za Gucci nastavila se i nakon odlaska posljednjeg Guccija

Nakon Maurizijeve prodaje dionica Tom Ford je 1994. godine imenovan kreativnim direktorom, a svojom prvom kolekcijom za jesen 1995. godine, usredotočenom na jet-set glamur, zadivio je kritiku i postigao komercijalni uspjeh, vrativši brend na čelo svijeta mode.

Te godine u kojoj je Maurizio ubijen, Gucci je javno izašao na burze u Amsterdamu i New Yorku. Pod vodstvom izvršnog direktora Domenica De Solea i kreativnog direktora Toma Forda, nazivanih Tom and Dom Dream Team, tvrtka je napredovala, a njih su dvojica postala arhitekti oživljavanja luksuznog brenda.

De Sole, koji je prije toga bio izvršni direktor Gucci America Inc., počeo je obuzdavati licence, franšize i sekundarne linije kako bi preokrenuo trend pretjeranog izlaganja brenda i srozavanja njegova imidža nakon cijelog desetljeća.

Fordove su kolekcije sredinom 90-ih uspostavile elegantan, seksi i moderan stil kojem se modna kuća okrenula i svoj brend posvetila večernjem glamuru, privlačeći pripadnike holivudske A-liste.

De Sole i Ford postaju prijatelji i saveznici u nečemu što će postati povijesni rat s LVMH-om. Nekoliko godina nakon Fordova proboja tvrtka je zainteresirala Pradu koja preuzima 9,5 posto udjela, no između lipnja 1998. i veljače 1999. godine Bernard Arnault, šef LVMH-a, počeo je skupljati Guccijeve dionice i nizom transakcija prikupio je 34,4 posto udjela. Međutim njegov plan preuzimanja na kraju je osujećen, a De Sole i Ford inicirali su jednu od najdramatičnijih korporativnih modnih bitaka 20. stoljeća.

Gucci je optužio LVMH da preuzimanjem Pradinog udjela u tvrtki želi preuzeti 'puzajuću kontrolu' bez poštene ponude dioničarima, što je potez koji bi u Nizozemskoj bio sasvim legalan, s obzirom na to da je Gucci izlistan na tamošnjoj burzi.

François Pinault kao bijeli vitez na konju spašava modno carstvo

Kao Guccijev bijeli vitez na konju ujahao je Arnaultov francuski rival François Pinault i doveo tvrtku u tadašnji PPR, danas poznat kao Kering. Uslijedila je gorka bitka dviju modnih korporacija na nizozemskim sudovima i u značajnijim svjetskim tiskovinama, a LVMH je svog francuskog rivala prisilio da konačno pokrene potpuno i pošteno preuzimanje Guccija, što se i dogodilo 10. rujna 2001. godine, kad je PPR osvojio potpunu kontrolu nad njime.

U sljedećim godinama De Sole i Ford mijenjaju fokus, Gucci mijenjaju u Gucci Group, a njih dvojica kreću s trošenjem 2,9 milijardi dolara iz ugovora s PPR-om. Za manje od tri godine kupili su Yves Saint Laurent, Balenciagu, Bottegu Venetu, Alexandera McQueena, Stellu McCartney, Boucheron i Bedat. Međutim raste napetost između dvojca i nove uprave, a kad su bezuspješno pokušali sklopiti ugovor o upravljačkoj, financijskoj i kreativnoj neovisnosti, Ford i De Sole su 2004. godine napustili tvrtku.

U sljedećem desetljeću na čelu kuće i kreativnim pozicijama izmjenjivali su se što ljudi iz ostalih brendova kompanije, što ljudi izvan tvrtke, a najviše je odjeknulo ime Fride Giannini, koja je kao dizajnerica Fendijevih torbica u Gucci stigla 2002. godine. Kao dio Fordova dizajnerskog tima u Guccijevu odjelu modnih dodataka, Giannini je pridonijela hrabrim reinvencijama. Fordovim odlaskom Giannini je postala kreativna direktorica modnih dodataka, a 2005. imenovana je kreativnom direktoricom ženske kolekcije, čemu je godinu kasnije dodala ulogu kreativne direktorice muške odjeće.

Kao predsjednik i izvršni direktor Gucciju se 2009. pridružio Patrizio di Marco, dotad čelni čovjek Bottege Venete, a Giannini mu predlaže odjeću funkcionalnog chica s pozamašnom dozom osnovnog kućnog glamura. Osim dizajnerski, Giannini di Marcu i privatno oduševljava pa poslovni i životni partneri u Gucciju ističu talijansko zanatsko umijeće, arhivsku ikonografiju i jet-set lifestyle.

Počinje renesansa Guccija, a posrnuli brend postaje najpoželjniji

Zbog usporavanja prodaje Di Marco napušta tvrtku 2014. godine, a mjesec dana nakon njega odlazi i Giannini. U siječnju 2015. godine Di Marca nasljeđuje Marco Bizzarri, bivši izvršni direktor Bottege Venete i prethodno šef Keringova odjela luksuzne mode i kožne galanterije.

Bizzarri vuče neočekivan potez pa još istog mjeseca u kojem je preuzeo čelnu poziciju za kreativnog direktora postavlja Alessandra Michelea, dotadašnjeg zamjenika Fride Giannini i glavnog dizajnera modnih dodataka brenda. Povjerenje mu je ukazano samo dva dana nakon što je dizajner pokazao potpuno novu, otkačenu i androginu estetiku za Guccijevu mušku jesensku sezonu 2015. godine.

Kolekcija je sklepana u samo nekoliko dana, nakon iznenadnog odlaska Giannini tjedan dana ranije, a ta je muška kolekcija posijala sjeme Micheleova stila, koji će pomoći povratku Guccija na vrh modne scene. Michele je Gucciju privukao i mlađe kupce, što je potaknulo nevjerojatan rast koji je pet uzastopnih tromjesečja, do prvog tromjesečja 2018. godine, iznosio preko 35 posto.

Michele je ponovno uzdignuo Guccijev kultni logo GG, a platnenim torbama i 'konjskim' mokasinama pretvorenim u krznene papuče i klompe potaknuo je prodaju u segmentu modnih dodataka, što je kroz cijelu povijest brenda uvijek bila 'krava muzara'.

Usred pandemije i pet godina nakon svog debija na mjestu kreativnog direktora Guccija, Michele je objavio da napušta 'izlizani ritual sezonskih pojava i revija kako bi stekao novu kadencu, bližu njegovu izražajnom pozivu'. 'Sastajat ćemo se samo dva puta godišnje kako bismo podijelili poglavlja nove priče', rekao je Michele i nadahnuća za imena novih kolekcija potražio u svijetu glazbe.

U studenom 2020. Michele je s Gusom Van Santom režirao seriju od sedam epizoda za njegovu kolekciju 'Ouverture of Something That Never Ended', čime je između ostalih privukao Billie Eilish, Harryja Stylesa i Florence Welch.

Obilježavajući u travnju ove godine 100. obljetnicu brenda, Michele je predstavio kolekciju Aria, kojom ponovno podsjeća na niz inovativnih dizajna s Guccijevim potpisom, od bambusove torbe do cvjetnih motiva, ali i uvodeći inovativno povezivanje s Balenciagom.

Od svibnja 2016. godine Guccijevo carstvo vrijedno je 12 milijardi dolara, a od njega svoje ruke još nije digla Reggiani. Iza rešetaka je trebala provesti 26 godina, ali je oslobođena nakon 17 godina. Je li se gospođa koja na poslu nije provela nijedan dan u svom životu u međuvremenu predomislila?

'Sanjam o povratku u Gucci. Još uvijek se osjećam kao Gucci, zapravo najviše Gucci od svih. Imam kvalifikacije – godinama sam odlazila u kupovinu diljem svijeta. Došla sam iz svijeta dragulja i u taj svijet želim se vratiti', izjavila je gospođa Reggiani, čija je priča ovih dana dospjela i na velika platna, a u kojoj udovicu posljednjeg Guccijeva člana u obiteljskoj tvrtki glumi Lady Gaga.