Dvanaest dana boravka u Japanu bilo je premalo za upoznavanje stoljetne tradicije, a ako još dodate da smo bili vezani i raznim drugim obavezama, možemo samo reći da bi trebalo još koji put sjesti u avion i zaputiti se tamo gdje riža raste na svakom koraku, a zeleni čaj se pije posvuda.

Iz cijele priče ipak bismo izdvojili svoj uspon na najviši vrh Japana. Središnji Honshu (centralni dio Japana) prava je suprotnost Japanu kakav poznajemo danas. Na obalnom području nalaze se najveći gradovi Japana, a u unutrašnjosti najviše i potpuno divlje planine. Mnoge planine koje se ovdje nalaze više su i od 3.000 metara, ali samo jedna ima status najvišeg vrha Japana i mitske planine.

Planina Fuji, iliti Fuji san, kako je zovu Japanci, visoka je 3.776 metara. Dominira okolicom i svojim pravilnim stožastim oblikom zauzela je mjesto u skoro svakoj publikaciji o Japanu. Ugasli vulkan zadnji puta je bio aktivan prije skoro 300 godina, a prva erupcija bila je prije nekih 8-10.000 godina.

Do prije 100 godina planina Fuji smatrala se tako svetom da su se na nju mogli penjati samo svećenici i hodočasnici. Žene nisu imale pristup planini sve do 1872. godine. Danas na usponu susrećemo na stotine planinara, hodočasnika i običnih ljudi. Opis uspona ipak ćemo početi nešto dalje, sjeverno od Nagoye, odakle smo krenuli prema planini.

Spavanje na 'madracu' od riže i morskih algi

Budimo se u pet ujutro u malom idiličnom mjestu pod nazivom Shinshiro City. Kuća domaćina u kojoj smo odsjeli jedna je od rijetkih japanskih kuća koja je u potpunosti zadržala svoju tradicionalnu arhitekturu. Ispred kuće rosa je još uvijek blistala na stabiljkama riže dok smo se izvačili iz postelja, tradicionalnih futona (čitaj: spavali smo na podu s jastucima punjenim morskim algama i rižom). Pred nama je bio još jedan sparan i vrući dan. Članovi naše reprezentacije orijentacijskog trčanja spremali su se na kvalifikacije dugih staza, a mi smo im pružali logističku i organizacijsku potporu.

Naši domaćini, obitelj Agatha, već su odavno bili na nogama. Pripremili su nam doručak i brinuli se da ne zakasnimo. Čak su i satove u kući pomaknuli pet minuta unaprijed, da na vrijeme izađemo iz kuće. Točnost prije svega. Nakon dva sata vožnje stižemo na natjecanje koje s manjim ili većim uspjehom svi naši natjecatelji odrađuju. Nakon natjecanja slijedi povratak kući za reprezentativce, a za nas prepakiravanje stvari i odlazak u Toyohashi.

Mjesto Toyohashi je stanica ultrabrzog vlaka Shinkansena koji krstari Japanom brzinama većim od 300 kilometara na sat. Nakon ugodne i brze vožnje, stižemo u mjesto Mishima u kojem hvatamo zadnji autobus za podnožje planine. Uslijedilo je još dva sata vožnje do 2.200 metara nadmorske visine.

Krećemo na vrh svete planine Fuji

Fujinomiya je jedna od pet ishodišnih točaka koje vode do vrha planine Fuji. Planirali smo popeti se do takozvane 'sedme kuće' i na njoj prenoćiti. Zahvaljujući svojim domaćinima, imali smo rezervaciju (osoblje kuće govori samo japanski), a imali smo i tekst napisan na japanskom koji nas je trebao spasiti od eventualnih nesporazuma. U vrlo kratkom roku smo se presvukli i bili spremni za prve korake prema mrakom i maglom obavijenom Fujiju.

Uspon smo započeli oko osam sati navečer. Već nakon nekoliko minuta mišljenje da ćemo biti rijetki koji će hodati kroz noć promijenilo se. Iza i ispred nas pojavljivale su se svjetiljke na glavama ostalih planinara i hodočasnika. Kako smo se dobro osjećali tijekom cijelog uspona, zaključili smo da bismo mogli produžiti planirani uspon i preskočiti planirano spavanje na sedmoj kući. Dolaskom do sedme kuće naš zaključak se pokazao vrlo opravdanim. Kuća u kojoj smo trebali spavati bila je sklepana od limenki, s nekoliko automata za piće. Za cijenu od 500 kuna po osobi ipak smo očekivali malo više. Mašemo nesuđenoj kući i krećemo dalje u mrak.

Cijelo vrijeme nas prati oblak koji povremeno ispusti i nešto kiše. Nakon četiri sata neprekidnog, izrazito strmog uspona, prelazimo i 3.000 metara nadmorske visine. Stižemo do devete kuću pored koje smo napravili mali bivak. Zavlačimo se u vreće za spavanje i slušamo grupe Japanaca kako prolaze pored nas. Iako nismo puno spavali, odmor nam je dobro došao. Trajao je upravo onoliko koliko nam je trebalo da se adaptiramo na visinu. Još je par stotina metara visinske razlike pred nama, a mnogi Japanci leže pokraj puta i povraćaju. Neki čak uzimaju i dodatni kisik.

Visina od 3.500 metara ipak nije takva da bi se trebalo uzimati kisik, ali posao je posao i netko je dobro zaradio na bocama koje se mogu kupiti na svakoj kući. Cijena pića, hrane, suvenira i ostalih predmeta, naravno, raste proporcionalno s visinom na kojoj se nalazite. Na vrh smo stigli u četiri sata ujutro. Taman na vrijeme da nađemo dobru poziciju za promatranje izlaska sunca. Kažu da je to osjećaj i pogled koji se ne zaboravlja. I bili su u pravu.

Čaroban izlazak sunca

Iako se isprva činilo da zbog niskih oblaka nećemo vidjeti izlazak sunca, igra sunca i oblaka dala je još čarobniju sliku. Jedino nam je žao što nismo vidjeli izlazak iz Tihog oceana, jer je dolina bila pod oblacima. Uz nas su se na samom vrhu nalazila dva svećenika i tek nekoliko planinara iz Amerike, Australije i Japana. Većina japanskih planinara smjestila se po obodu kratera i u tom trenutku sigurno se na vrhu nalazilo i tisuću ljudi. Nakon obaveznog slikanja na vrhu s hrvatskom i japanskom zastavom, odlazimo u obilazak kratera. Nešto više od jednog sata hoda trebalo nam je da napravimo puni krug. Uz put nailazimo i na one koji su stigli do vrha drugim stazama.

U jednoj od kuća uz laganu muziku se provodi ranojutarnja kolektivna gimnastika. Nailazimo i na najskuplji WC u Japanu. Mala limena kućica s čučavcima ima prinos od 12 kuna po pišanju. Bilo kako bilo, nismo mogli birati, pa smo i to isprobali. Pauzu za ručak izveli smo u vlastitoj režiji na obodu kratera, jer ponuđena hrana na kućama nekako nije bila po našem ukusu. Vjerujem da je bilo i dobrih stvari, ali čitanje 'kanji' znakova na meniju nam je predstavljalo određene poteškoće. Skoro na samom vrhu Japana nalazi se i najviši poštanski ured u Japanu i najviši hodočasnički hram.

Kako smo mi za uspon izabrali obon, tjedan u kojem je većina Japanaca na kolektivnom godišnjem odmoru, rijeke Japanaca još uvijek su išle prema vrhu. Mi smo se već polako spremali za silazak. Po prvi puta tijekom cijelog uspona oblaci su se raščistili i pred nama se pokazalo podnožje do kojeg moramo stići. Izgledalo je tako blizu, a opet nekako daleko. Upravo takav osjećaj imali smo i tijekom silaska, koji je bio teži nego uspon. Sitna lava poput kuglica na stazi trošila nevjerojatno je našu snagu. Svaki krivi korak plaćao se padom na pozadinu ili leđa.

Prolazimo i pokraj kuća u kojima smo trebali spavati. Po danu nekako izgledaju još gore nego po noći. Fascinira činjenica da su automati za piće na svakoj kući, i što je najljepše, možete dobiti i topli Nescafe u konzervi iz automata. Nije da volim kavu, no Ivana je bila oduševljena.

Nakon neprospavane noći, uspona i silaska, iza nas ostala je sveta planina Fuji. Uspon koji se pamti po mnogočemu i koji bi valjalo ponoviti. Japanci kažu, lud je svatko tko se barem jednom u životu ne popne na Fuji san, a mi smo čuli i nastavak koji kaže: 'Lud je i onaj tko se popne dvaput.'