TOTALNO SAM IZGUBLJENA

OK, dugo sam se dvoumila da li da vam pišem jer je toliko stvari koje imam za ispričati, ali evo me. Imam 19 i pol godina, ovog ljeta sam riješila prvu godinu faksa, bez problema. Oduvijek sam bila vesela i pozitivna i smatram se veoma sretnom osobom. Imam momka već godinu i po. Stariji je od mene godinu dana, i prvi mi je 'pravi' momak, prva ljubav i još puno toga.

Sve je počelo kad smo zadnji put spavali, prije tri mjeseca. Sve je bilo OK, i odjednom sam dan ili dva nakon seksa počela razmišljati da bi mogla ostati trudna, što je bilo potpuno nerazumno, koristili smo i zaštitu, uglavnom da ne duljim previše tu, taj mjesec mi je i kasnilo, što me dodatno naravno prestravilo. Ne mogu opisati kako sam se osjećala i što mi se sve motalo po glavi. Iako sam s momkom sto puta pričala o svemu i zaključila da nema šanse, uradila sam tri testa na trudnoću i svi su bili negativni. Ništa nije pomoglo. Olakšanje sam osjetila tek nakon tjedan dana, kad mi je menstruacija napokon stigla. Ali nažalost nije dugo trajalo olakšanje. Bila sam toliko istraumatizirana da mi se seks općenito zgadio i dogovorili smo se da dok se ne povratim malo, seksa neće biti. Bilo mi je drago što ima razumjevanja i sve je bilo super. Onda, nakon desetak dana, počela sam dobijati napade panike. Ne znam točno opisati taj osjećaj, jedino se može osjetiti. Budila bih se ujutro rano, s groznim osjećajem u stomaku, kao da će se nešto jako loše desiti i da me nešto brine, a ustvari nije bilo nikakvog razloga za to. Ti napadi su se počeli dešavati i u toku dana, odjednom bih pomislila da nešto nije uredu i prestravila se, a ujutro je bilo najgore. Sve me to užasno plašilo, i pričala sam i s mamom i tatom o svemu tome. Tad sam još bila na faksu, u drugom gradu i to mi je još otežavalo situaciju. Moji su govorili kako je to normalna faza, kako svakom ponekad dođe, a u to vrijeme sam imala i neke važne ispite pa su predpostavili da to sve utječe na mene. Pokušavala sam otresti to sve, biti pozitivna, ali to je bilo nešto jače od mene, i činilo se da neće nikad prestati. Nakon nekog vremena strahovi su dobili drugačiji oblik. Mislila sam da sam loša osoba, čak i da sam lezbijka. Sve postupke i misli sam preuveličavala. Moj momak mi je tu bio od neizmjerne pomoći, nekako sam mu sve mogla reći i razumio me i to mi je puno značilo. Kako bi jedna 'opsesija' došla tako bi i odlazila, ali uvijek se pojavljivala nova. Sada, kad sam konačno ( bar po meni ) uspjela se malo oporaviti, i kad bih trebala uživati u životu kao i prije, pojavila se još jedna misao koja me muči. Počela sam razmišljati da li sam još uvijek zaljubljena u svog momka, da li ga trebam ostaviti... Sad, to je razlog zbog čega sam sve ovo prethodno napisala, kako bi makar malo, nadam se, shvatili s čim sam imala probleme jer mislim da je i to povezano sa svom tom anksioznosti. On je dobar prema meni, ništa se nije promjenilo, ali naiđe mi kao da mislim da ga trebam ostaviti. Sad, da mi se ta ideja javila prije, kad nisam imala sve te probleme s mozgom, možda bi i stvarno razmišljala da ga ostavim. Ali bojim se da je to samo još jedna faza tih paničnih napada, misli, anksioznosti, kako god. Znam duboko u sebi da ga volim i mislim da bi se pokajala kad bih ga ostavila. Teško mi je jer ne mogu s njim o tome pričati. Mislim da bi ga jako povrijedilo da kažem odjednom: 'Ej, ja ne znam želim li biti s tobom!', tako da samu sebe jedem iznutra. Razmišljala sam nekoliko puta i da idem psihologu. Ne znam što da radim. Dajte mi neki savjet. Je li moguće da sav stres koji sam doživjela utječe i na to kako doživljavam svog momka? Da li samo pretjerujem ili sam razmažena? Ili ipak imam neki problem? Kako da se sredim? Samo hoću da sve bude kao prije.
Hvala.

Lost

Redakcija Teena: Mi ćemo ti reći neko naše viđenje ove situacije, onako, čisto s ljudske strane i s obzirom na to da svi u životu prođu jednu ovakvu fazu, ako ne i više. Čudno će ti (za)zvučati, ali, onda ispada da je ovo o čemu si sad pričala – normalno. Da, zvuči i više nego (su)ludo, da mirno i opušteno doživljavamo jednu ludu fazu u nečijem životu, ali, fakat ti je tako. No, ovo ipak ne znači da se na ovome ne bi trebalo raditi. Po nama, svaka kriza je šansa i to ona najbolja – da upoznaš samog sebe. Naravno, nama je trebalo puno godina i iskustva da bi došli do faze da mirne duše možemo izgovoriti ovu rečenicu ili je nekome od srca proslijediti, no, vjeruj nam, ako odlučiš biti pozitiva (a što bi drugo odlučio, druga opcija ne postoji;), onda se ova rečenica tako lako smjesti u svakodnevni život, da ne povjeruješ. Nama se čini da su se tebi velike životne promjene jednostavno dogodile sve odmah, na naglo, u isti tren i bez oklijevanja. Jednostavno te sa svih strana – zasulo! Kao kiša kometa, meteora i sitno-krupnog ostalog svemirskog praha, ravno na glavu. Pazi, ne samo da si, koliko smo skužili, otišla sama u drugi grad na faks, ne samo da si u tom gradu baš sama, s obvezom polaganja ispita i velike životne predanosti svojim obvezama, nego si i potpuno zagazila u svijet odraslih stupivši prvi put u spolne odnose. Gle, sve to se dogodilo ove godine. Puno za jednu godinu. Nigdje ne piše kako bi netko trebao podnositi život, ne postoji priručnik u kojem piše što je previše za nekoga. Znači, treba se voditi samo za svojim osobnim osjećajem, a nekako nam se čini da je tebi sve ovo ipak bilo malo previše. Ne mislimo da bi ti moglo pomoći da nešto u životu izbjegavaš jer se život ne može izbjeći. No, mislimo da bi ti možda moglo pomoći da sama sebi priznaš da su ti sve promjene koje su ti se desile, makar one bile i pozitivne, za tebe ipak bile – malo previše. Zato kažemo da su ovakve krize dobre jer sada možeš skužiti kakva si osoba i odrediti neku svoju mjeru podnošljivosti pozitivnih i negativnih promjena. Važno je da naučiš zaustaviti životnu lavinu koju vidiš da se kreće kotrljati bez kontrole i važno je da naučiš udahnuti duboko kada vidiš da ti ta lavina oduzima dah. Važno je naučiti stati i reći (priznati) sam sebi: Da, ovo mi je previše sad stvarno. Ok, trebam pauzu.' I da, savjetovali bi ti definitivno da odeš kod psihologa da popričaš jer ti je najbolja životna pomoć – objektivan uvid u neku situaciju i hladnokrvnije-razuman pristup istoj. Kužiš? Puno panike riješiš kada te netko dočeka s mirom i iskustvom u stvarima koje se tebi događaju prvi-panični-put u životu i kaže: 'No, dobro, sve je pod kontrolom, 'ajmo popričati i krenimo redom...' Zato kažemo, ne mislimo da je problem u seksu, dečku ili drugim opsesijama, lako se čovjek nauči nositi sa svime time jer ne predstavlja negativu. Mislimo da je trenutno problem u tebi koja se prvi put suočavaš sa realnim i ozbiljnom, drugim riječima, potpuno SVOJIM životom, za koji si sama i odgovorna, te da se jednostavno moraš upoznati i naučiti nositi sa svojim mogućnostima podnošenja životnih promjena i odgovornosti. To je tako svima, taj strah pred promjenama i neizvjesnošću, svi to nekako prelome, tako da ćeš i ti. Samo uzmi ruku stručne pomoći koja ti se pruža i ovaj životni most će ti ipak biti lakše prijeći. Mi znamo da ćeš ti to moći, samo kreni! GO!

VOLIM SVOJU DJEVOJKU, ALI PRIVLAČE ME DRUGE

Pozdrav svima... Imam jedan problem i htio bih čuti vaše mišljenje. Imam 20 godina, imam djevojku preko dvije godine i volim ju zbilja jako jako, najviše... Ali privlače me i druge djevojke. To ne znači da me moja ne privlači jer je stvarno prelijepa djevojka i predobra osoba. Ne bih volio zvučati poput nekakvog narcisa ili slično već samo želim da razumijete situaciju što bolje.
Naime zbilja sam jako zgodan i popularan u društvu i druge djevojke me napadaju sa svih strana. Ne znam što da radim. Osjećam se kao da se nisam dovoljno izdovoljio što se tiče djevojaka, a prilike mi se nude na svakom koraku. Opet ne želim povrijediti djevojku koju stvarno volim i ne želim ju izgubiti zauvijek... Mislim da bi ju to potpuno slomilo. I da napomenem još je
ni jednom nisam prevario. Hvala!

Redakcija Teena: Da, kužimo. I stvarno mislimo da ti nije lako jer si svojim mailom dokazao da si stvarno super osoba time što si svojim postupcima pokazao kako imaš ono najbolje – savjest! Bez obzira što mi frajere koji ovo u sebi imaju proglašavamo apsolutno savršenima, nažalost, to ne znači da će i tebi samom biti tako. Pogotovo ne u ovoj kombinaciji koju si nam opisao. Pazi, kužimo da ovo nije prazna priča od tebe jer inače nikada ne bi zbilja sjeo za komp i poslao nam ovaj mail. Umjesto toga, sada bi sjedio i pijuckao koktelčiće sa Anom, Martinom, Vericom ili Milenom. Kužiš? Ali ne. Ti sjediš za kompom i stvarno se mučiš oko svoje savjesti koja ti ne da da ne budeš nerazuman. Svaka čast, ali neće ti biti lako. Po nama, život ti je lutrija, no, ipak mislimo da čovjek sam bira kvantitetu ili kvantitetu, kužiš? E, sad, u tvojim godinama samo teži oblici čudaka ne bi razumjeli tvoju potrebu da udahneš život punim plućima i imali bi potrebu za moraliziranjem i ostalim idiotarijama. Znači, po nama, osjećaš se sasvim normalno. No, nitko ti zapravo ne može savjetovati što da učiniš jer, po ovom pitanju, nema univerzalnog najmudrijeg poteza. Postoji ti samo rizik da nešto izgubiš, a drugo dobiješ, i opet tako unatrag. Znači, sve ovisi o trenutku i situaciji. Neki ljudi sretnu ljubav u školi i tako dožive penziju, a neki ne. Većina ;). Nitko ne može reći što je tu bolje, to ti može reći samo tvoj osobni osjećaj. Mi nekako mislimo da se svima život sam slaže na onu mjeru koju čovjek mora naučiti prihvatiti. Ti si sada možda pod težim iskušenjima, ali znat ćeš što i kako učiniti kada to bude trebalo. Po nama, osjećaj da si neiživljen ti možda stoji, no da si toliko nezadovoljan zbog toga već bi ti to odlučnije riješio jer kod pravog nezadovoljstva ti čovjek ne oklijeva. Zato se možda i ne bi trebao oko toga toliko lomiti, sve dok ne osjetiš da ti uteg preteže na onu stranu vage na kojoj je nezadovoljstvo pojačano do te mjere da te ništa više ne može zadržati u super priči koju imaš. Evo, to ti je toliko koliko ti se itko može upetljati u život po ovom pitanju, nema tu pravih uputa, pravaca i savjeta. Samo mali skroman osvrt na malu životnu mudroliju koja bi ti možda mogla malo olakšati ovakvo lomljenje. Život će ti sam pokazati, vidjet ćeš. Do tada –uživaj!

GUBIM SNAGU I TREBAM PRIJATELJA

Još malo ću imati 17 godina i dosta problema (i psihičkih i fizičkih). Oduvijek sam imala niže samopouzdanje (ne znam zašto jer mi ljudi govore da dobro izgledam), ali ja im nekako ne vjerujem... Zato nisam imala dečka (što je jako žalosno s obzirom da su skoro svi oko mene imali). Uz to dijagnosticirana mi je teška kronična bolest. Nekako se izvlačim iz nje iako mislim da sam upala već preduboko. Fizički se jako polako oporavljam (iako tu i tamo opet iskrsne nešto), ali psihički nikako... Imala sam boljih i lošijih dana (kao i svatko u mojoj dobi) ali otkad sam saznala da sam bolesna sve više prevladaju ti 'lošiji' dani. A čak i kad mi je dan bolji, opet osjećam duboko u sebi da nije sve dobro. Što je najgore, tijekom svega toga sam skužila i tko mi je prava prijateljica, a tko ne... Pošto sam često izbivala iz škole, vidjela sam koliko se ljudi mijenjaju i koliko su zapravo licemjerni. Ja sam uvijek otvorena i kažem sve što mislim (neke stvari ipak zadržim samo za sebe) i zato me neki ljudi ne podnose. Ali ne mogu vjerovati da mi frendice govore kako je neka cura glupa, a pred njom se prave kao da im je najbolja prijateljica.

Nikako da nađem neku frendicu koja će mi bit najbolja, jedna stalno priča o jedno te istom, a boli ju briga za moje osjećaje i sve to što ja proživljavam, druga se pak jedno ljeto promijenila i sad je skroz neozbiljna, treća stalno glumi pred curama u razredu jedno a preda mnom drugo, itd. da ne nabrajam dalje... U biti niti jednu nije briga kako mi je. Cijeli život se sama borim da bi preživjela, ali sad jednostavno više nemam snage. Treba mi neka podrška, netko tko će me razumjeti, ali nikako da nađem tu osobu. Sve me to počelo jako pogađat, frendica mi obeća da će mi se javit kad dođe u Zagreb i vidim da je došla (na Facebooku), ali mi se ne javlja, drugoj sam rekla da više ne mogu slušati jedne te iste stvari i sad mi se uopće ne javlja, kao da smo mogle pričati samo o toj jednoj te istoj temi.. Ima još stvari koje me muče, ali ovo najviše. Upala sam u toliku depresiju da često pomišljam o samoubojstvu (iako nikako nemam snage da nešto takvo napravim) i kad vidim kako su neki ljudi nezadovoljni svojim životom (a imaju sve) onda mi je samo još gore... Molim vas pomozite mi i recite što da radim... Hvala!

Redajcija Teena: Znaš kako se kaže : 'Život ti uvijek da onoliko koliko možeš podnijeti'. To ponekad stvarno nije samo prazna utjeha, zna pomoći da se čovjek nekako mirnije suoči i pomiri s onim što mu je život dodijelio kao zadatak da ga odradi. Ti si se suočila, očito, s vrlo teškim izazovom u životu, kako prihvatiti novi život, novu sebe i novu budućnost i ishode i uklopiti ga u onaj dosadašnji i onaj željeno-zamišljeni. To je samo po sebi vrlo velik izazov i ovo je definitivno nešto za što bi ti preporučili da uzmeš stručnu pomoć da te provede kroz tu situaciju prihvaćanja same sebe jer to ne bi bilo lako za odraditi ni starijima od tebe. No, za ovaj drugi dio koji uključuje razočaranja u druge ljude, zaprepastila bi se koliko ljudi doživljava iste situacije kao i ti. Nema te osobe koja nije doživjela da se razočara u nekoga kome je baš vjerovao ili očekivao podršku, a isto tako, to se dešava vrlo često u životu, ne samo jednom. Mi mislimo da bi ti trebala prvo psihički osnažiti samu sebe kako bi se mogla spremnije suočiti sa izazovima života s kojima se apsolutno svi suočavaju. Tek kada samu sebe osnažiš iznutra i učiniš stabilnijim taj temelj u sebi, onda možeš stati na životno bojno polje i očekivati manji broj na skali boli glede životnih razočaranja. Savjetovat ćemo ti da kao prvi potez okreneš broj plavog ili hrabrog telefona, to uvijek savjetujemo i uvijek ponovno napominjemo jer je to zbilja najlakše učiniti za brzu pomoć kada je to potrebno. Tu ćeš dobiti točno ono što ti sada treba, a to je razumijevanje i podrška. Gle, ne trebaju ti tvoji vršnjaci po ovom pitanju jer oni nisu prošli ovo što si ti, znači da ne mogu to ni razumjeti, a to samo dodatno znači da bi te mogli odbaciti i to je onda još gore razočaranje. Znači, bolje ti je da biraš kome ćeš pokloniti svoje povjerenje glede olakšanja svoje duše jer to zaslužuju samo oni koju znaju, hoće i mogu pomoći. Kada središ sebe i osjetiš se pomirenom sa svojom situacijom, te stabilnom u njoj, onda možeš očekivati od života da kreneš ravnopravno participirati u njemu. Mi znamo da ćeš ti to moći! Mi smo također uvijek tu! GO!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr .