Evo i ja sam odlučila napisati pismo budući da u zadnje vrijeme imam jedan nepremostiv problem. Ove godine sam upisala gimnaziju (matematičku) i dobro mi ide. (Na polugodištu mi je prosjek bio 4.8 čime se ne može pohvaliti veliki broj mojih kolega koji su također došli sa 5.0 uspjehom iz osnovne, naprotiv.) Dobila sam i pohvalnicu i bilo je par dobrih mjesta na županijskim natjecanjima. Ali na stranu to. U zadnje vrijeme sam zamijetila da mi ocjene padaju, ne drastično već uglavnom s petice na četvorke (par predmeta) i izgubila sam volju za učenjem, ne trudim se kao nekad i nisam zainteresirana. Znam da zvuči glupo, jer postoje i veći problemi u životu, ali mene brine moja majka koja je zbog toga stalno nervozna, dere se na mene, kao da imam jedinice! A ja ne znam što da napravim! Imam samo nju, osjećam krivnju kad ne dobijem dobru ocjenu zbog svoje ljenosti ali ne mogu si pomoći. Jednostavno mi se ne da raditi više. Ne mogu, umorna sam. Nisam knjige otvarala tjednima i to se naravno vidi. Stalno mi govori kako se zbog lošijeg prosjeka neću moći upisati na fakultet i sl., ali ja sam bila uvjerena da ako sljedeće godine uprem da će sve biti dobro... Sad više nisam tako sigurna, ali još uvijek ne mogu dohvatiti knjigu. Samo želim ići vani i zabavljati se, ali strah me od te mature, fakulteta iako sam prvi razred. Zar ako nemam sve četiri godine prosjek 5.0 neću moći upisati fakultet koji želim? Pomozite mi ovako retardiranoj, molim vas!

Redakcija Teena: Pa mi baš i ne bi rekli da je netko tko ima same petice i četvorke – retardiran?!? Prije bi rekli, s vrlo čvrstim stavom – ma, svaka ti čast! Pazi, postići savršenstvo u bilo čemu je iznimno i jako teško, to je težak rad, posvećenost i strpljenje. Ti si to uspjela sa svojim ocjenama i to je potez za diviti se. No, postići savršenstvo je jedno, ali, održati ga je nešto sasvim drugo. To zahtijeva gotovo nemoguće sposobnosti i karakterne osobine i zato ti i vjerujemo da polako počinješ pucati po šavovima. Gle, apsolutno ti vjerujemo kad kažeš da si umorna. Kako ne bi bila kad si postigla tako mnogo i visoko si na ljestvici uspješnosti po ocjenama, sve si ti to odradila svojim leđima. Zato definitivno stoji činjenica da umor kod tebe čini svoje. S druge strane, tvoja mama ima donekle pravo kada misli da treba uložiti veliki trud kako bi čovjek postigao ono što želi jer, zbilja, iznimno su teška vremena i vrlo neizvjesna, tako da razumijemo strah tvoje majke. No, ipak bi tu trebalo povući neku razumnu crtu i staviti sve u granice svojih normalnih mogućnosti i prilika. Nitko nikad ništa nije dobio, ni konkretno postigao od straha i panike, to dvoje samo stvara košmar i kaos u kojem se čovjek izgubi i ostane ništa. Zato mislimo da bi u vašem slučaju trebalo stati na loptu, duboko udahnuti zrak i malo smiriti tenzije. Da bi to pokušala, osnovno je napraviti jedno – sjesti i razgovarati. Gle, nema ispravnijeg pravca kojim se stvari rješavaju u životu i mi nikada nećemo biti u stanju dati bolji savjet od tog jer isti zapravo i ne postoji. Pokušaj razriješiti ovu situaciju razgovorom s njom, objasni joj da si umorna i koliko si umorna te zajednički pokušajte naći neki način kojim ti ne bi, u pokušajima da ostvariš vrh, jednostavno – pregorila! Isto tako, apsolutno ti savjetujemo da nazoveš Plavi ili Hrabri telefon za svoju osobnu podršku i stručne upute kako nastaviti biti uspješan, a da ne pregoriš kao žarulja koja je crkla od užarenosti i prekovremenog rada. Usput, tu ćeš dobiti i savjete kako se postaviti ako pregovori sa mamom ne uspiju, pa je onda potrebno da zajedno, obje, potražite savjete stručnjaka kako da budete na svojem putu ka cilju zajedno, a da ne pregorite. Eto, tako ti to uspješni sređuju, a ti si već na pola tog puta. Zato – u akciju!

Dragi Teen, često vas čitam pa sam odlučila da vas zamolim za pomoć. Ovako, ja sam sama sebi najveći problem. Toliko se razlikujem od svih mojih prijateljica. Sve one imaju dečka, otvorene su, nikad im nije dosadno i nije im problem zaljubiti se. Međutim, sa mnom je drukčije. Ja sam povučena i tiha i jednostavno u koga god se zaljubim, taj netko mi slomi srce... Jednostavno se povučem u sebe i vjerovali ili ne počnem se zaljubljivati u filmske ili glazbene zvijezde. No, sve je samo gore. Mogu cijeli dan provesti zatvorena u sobi, razmišljajući i zamišljajući savršenu fantaziju. Što da napravim? Help!

Redakcija Teena: Ti se braniš od boli. I razumijemo te, nije to lako, preživljavati svako malo zgažena očekivanja i splasnute nade, sve je to baš kako sama riječ kaže, jako – bolno. No, život ti je, nažalost, tako posložen da se s time treba izmiriti i pomiriti, te pokušati naći način kojim se uspješno podnosi životna bol bez potrebe da sam sebe opališ maljem po glavi i tako se umrtviš do (bez)osjećaja. Vjeruj nam, nije ti opcija, a ni neki uspješan put da se umrtviš kako ne bi osjećala bol. Zato treba vježbati biti hrabar. Suočiti se. Izložiti, pa preživjeti. Svaki put sebi reći, pa preživjela sam i prije, pa ću i sad. Zato ti zapravo nemaš problema s dečkima kao takvima, nego s podnošenjem razočaranja i boli koja ono nosi. Tu se ti zapravo razlikuješ od svojih frendica jer one ulete glavom u rizik i onda se opeku, ali odmahnu rukom i nastave dalje, makar ih boli i peče. A ti – zastaneš. Znači, trebaš se otvoriti, ohrabriti, uletjeti u rizik, preživjeti, nastaviti, hodati dalje, suočiti. Gle, sve je to teško, no, svakim novim putem ćeš osjetiti novo zrno snage i hrabrosti i jedan dan ćeš skužiti da si – navikla! I tu će taj intenzitet boli spasti na podnošljivu mjeru, a ti ćeš odjednom shvatiti da uopće nisi više u svijetu mašte, nego da živiš život do kraja, pa makar ponekad i zapeče. I tu ćeš skužiti da zapravo nikad nisi imala problem s dečkima, već sa samom sobom, a to se dalo riješiti. Mi znamo da ti to možeš. GO!

Moram vas zamoliti za pomoć. Problem je moja najbolja prijateljica. Ona se u posljednjih par godina toliko povukla u sebe. Satima sjedi u sobi, smišlja nekakvu glazbu i crta bez prestanka. U školi je najgora iz tjelesnog, ali ima nevjerojatne ocjene iz glazbenog i likovnog (umije čak da izvede i najzahtjevniji ton iz opere). Ona ima više kajdanki i blokova nego cijela škola. Ne znam što se s njom događa. Željela bih da se vrati u normalu, da se opusti i bude ona stara. Molim vas da mi pomognete nekim savjetom!

Redakcija Teena: Tvoja frendica je očito prilično posebna osoba kojoj je poklonjen izniman dar i s kojim ona sada pokušava nekako živjeti i pronaći se u tom životnom poklonu. Da, postoje tako neki iznimni ljudi kojima je povjereno na čuvanje nešto što drugi ne mogu i mi mislimo da takvim ljudima, zapravo, nije baš lako. Treba živjeti ove prosječne živote, a biti poseban. Nitko tu nema pravu formulu kako se to odrađuje na pravi način, zato takvim ljudima zna biti prilično teško. No, super je što vidimo da ta cura u tebi ima pravog prijatelja koji istinski brine, pa smatramo da je izvukla veliku srećku u životu dobivši i tako izniman dar i tebe. Predlažemo ti da porazgovaraš s njom i uputiš je da proba svoj dar nekako usmjeriti, na Glazbenu ili Likovnu akademiju, da je se čuje i vidi. Takvi talenti to zaslužuju. I, naravno, tebi želimo da vas dvije uspijete naći zajedništvo u novim okolnostima jer sumnjamo da će ona ikad više moći biti 'ona stara' nakon što je otkrila takav dar. To je nova osoba, no, prava prijateljstva mogu podnijeti i teža iskušenja od ovog. Mi vam, cure, svakako držimo fige da cijela ova priča uspije u svim svojim segmentima. Sretno!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr