Imam jedan, ajmo reći, problem. Naime, dečko koji mi se svidio mi je priznao da se i ja njemu sviđam i tako smo završili u vezi. U vezi smo nekih tjedan dana i poljubili smo se već. Bila sam nekako sretna, ali opet nisam. Shvatila sam da mi se više sviđao kao moj prijatelj, nego kao dečko. Priča mi da me voli, a mene to sve na neki način plaši. Ne znamo se baš, više smo bili prijatelji koji se samo pozdravljaju na hodniku nego nešto više. Ovoliko, koliko ga znam, čini mi se vrlo osjećajnim dečkom. Šalje mi nekakve citate o ljubavi i piše koliko me voli, a ja to ne volim, ali da mu kažem da mi to prestane slati, povrijedila bih ga. Najveći je problem što smo samo tjedan dana u vezi i meni je neugodno ostaviti ga bez konkretnog razloga, jer mi se 'ne sviđa' koliko mi se sviđao prije nego što smo bili zajedno. Već cijela škola zna za nas, koliko sam ja htjela to izbjeći on je inzistirao na javnom grljenju i sl. Sada mi je još teže ostaviti ga, nakon kratkog vremena, a još smo 8. razred i teško je nositi se s tim sam, kamoli da te još ispituju prijatelji iz razreda. Zato bi vas molila da mi pomognete kada i kako da ga ostavim da bude 'bezbolnije', zato što mislim da bi ga jako povrijedila. I ne znam kako bi uopće to napravila. Molim vas pomozite!

Redakcija Teena: Da, kužimo te. Ovo je situacija vrlo slična onoj kad sjedneš na bicikl i veseliš se lijepom i sunčanom danu, te se upustiš u vožnju očekujući da će ti biti super, kadli otkažu kočnice i ti se nađeš u punoj i nezaustavljivoj brzini jureći 500 na sat. Naravno da ti to ne paše, naravno da si luda od straha zbog toga i naravno da svim silama i načinima pokušavaš zakočiti i pobjeći od te situacije što te dalje noge nose. OK, sad smo malo namjerno pretjerali u dramatici, ali, to ti je baš ovako nekako. Vas dvoje ste jednostavno prebrzo sjeli na zajednički bicikl i sad su vam kočnice otkazale i jurite sve većom brzinom dok se on uopće ne zabrinjava i super mu je, dapače, uživa, a ti si izbezumljena i uopće ti nije dobro. Evo vam sad pravog primjera koji dokazuje našu teoriju da je bolje žuriti polako u ovim stvarima. Naravno da ti je sve prebrzo i da se ne osjećaš ugodno jer još ga nisi dobro ni upoznala, a on već sipa teške izjave ljubavi i tako ti baca još teže lance oko nogu. Posve je logično da se zbog toga osjećaš kao ulovljena (zlatna) ribica u još zlatnijem akvariju. E, sad, ovdje ti nema pomoći s tuđim osjećajima ako si baš čvrsto ziher da želiš izaći iz svog malog akvarija. Kako god okreneš, on će se osjećati kako će se sam izabrati osjećati, ti tu ne možeš ništa. No, mi stojimo čvrsto iza toga da svatko ima pravo na svoj izbor, makar taj izbor vukao za sobom i teže posljedice, ali, čovjek mora znati i moći biti iskren sam prema sebi.

Za druge odgovorna ne možeš biti, niti bi trebala brinuti što netko misli o tvojim potezima jer je to samo tvoja stvar. Ovako, ako kreneš udovoljavati njemu, ljudima koji očekuju da ste sad vas dvoje super nasmiješeni par, jedina osoba koja će patiti si – ti. Bit ćeš žrtva samo svojih odluka. Najgore je kad se čovjek ne usudi povući potez koji njega čini sretnim da ne bi netko drugi patio, da te ne bi osudili, da te ne bi izbjegavali, izopćili, kaznili na bilo koji sumanut način. Mi ti predlažemo da već od ove životne situacije to ne dozvoljavaš nikome, pa ni životu jer ćeš se naći u situaciji s neonskim natpisom 'nesretna'. To je ucjena i to moraš naučiti rezati iz svojeg života. Pa šta ako si probala ući u vezu i vidjela da ti ne paše, kao da negdje piše da samim tim činom moraš biti zadovoljna i ostati, kao da si neki ugovor doživotni sad potpisala. Bezveze. Probala si, upustila si se, svaka čast, nije uspjelo, ne osjećaš se ugodno u toj kombinaciji i to je to. Sad to moraš (raz)riješiti. Mi ti predlažemo da prije nekih drastičnijih poteza pokušaš porazgovarati s tim dečkom i upozoriti ga da malo prikoči u zavoju, neka se i on malo potrudi oko tog odnosa, tako ti to ide u vezi. Ako on to neće ili ne može ili ti vidiš da ti ne možeš nikako dalje, onda je pošteno to drugoj strani i reći. Pa makar svi plakali, ali, živjeti u laži je najgore. Evo, ovo su ti naši savjeti, potezi su na tebi. Good luck!

Ne znam kome da se obratim pa evo pišem vama. Imam 18 godina i naizgled sam normalna, pomalo sramežljiva cura. Oduvijek gledam cure drukčije od 'normalnih' cura. Do nedugo sam se uvjeravala da je to normalno i da volim dečke. Nedugo sam upoznala stvarno super curu kojoj je bilo jako stalo do mene i meni do nje, osjećala sam se kao da sanjam. Kao i u svakoj bajci nešto je moralo sve to pokvariti. Moja majka je saznala od nekud za nas i rekla mi da mi je ona isprala mozak i da ne volim cure. Rekla mi je da sam psihički bolesna i nastrana. Natjerala me da prekinem s tom curom i prijetila mi da će otići reći njezinim roditeljima. Kad kod idem negdje ona me zove svaki čas da vidi s kim sam, pregledava mi stvari po sobi svaki dan i čita poruke ne mobitelu... Rekla mi je da dok sam pod njenim krovom nemam pravo biti u vezi s curom. Pričala sam sa svojom psihologinjom tome (samoozljeđujem se od 12-e godine i imam depresiju) i ona mi nije ništa konkretno rekla. Na neki način shvaćam majku jer je to veliki šok za nju, ali ja bi htjela da ona barem pokuša shvatiti mene. Zanima ima li majka pravo tako odnositi se prema meni i oduzeti mi slobodu i privatnost.
Hvala.

Redakcija Teena: Samim time što na kraj zadnje rečenice nisi stavila upitnik si rekla gotovo sve. Odnosno, tvoja podsvijest je rekla sve. Stav o svemu spomenutome već imaš i to je najvažnije. Jednako, još nešto vrlo važno imaš, a to su – godine. Imaš 18 godina i sad stvarno i ozbiljno i jesi u situaciji da sama i samostalno možeš tu zadnju rečenicu ostaviti bez upitnika. Pazi, čovjek jednostavno ima pravo u životu tražiti i naći svoju sreću. Ako to ne obaviš, kakav god to oblik bio, nstavit ćeš se valjati u svojem nezadovoljstvu. Mi nekako skromno mislimo da svatko ima pravo iskreno osjećati ono što osjeća i ima pravo živjeti u svojoj istini i biti sretan u njoj kakva god ona bila. Na neki način kužimo i tvoju mamu, ali, mislimo da ti imaš pravo otkriti što je to što te istinski u životu čini sretnom, makar to bila uporna sadnja kaktusa u pustinji, ali ako ti samo to nabacuje osmijeh na lice – zar to nije najvažnije na svijetu? No, ok, nije to tako jednostavno i čovjek treba biti ozbiljno mudar i zreo da se ispravno postavi u ovakvim situacijama i izvuče ih na svijetlo lice pozitive. Tvoja mama se boji, svega. Vidimo da ste dosta toga već prošli do sada, tako da treba razumjeti i nju. Ti se tražiš već godinama i sad ti je polako jasno gdje si i što si, polako osvješćuješ samu sebe. No, ona se još uvijek boji jer ne zna ni kako da se nosi sa tvojom potragom, ni sa svim tim spoznajama, ni sa promjenama koje sve to skupa vuče u vaš život.

Treba malo razumjeti i nju. Ne znaju ljudi uvijek kako treba reagirati, strah za sobom vuče svakakve reakcije. Vi ste u situaciji u kojoj nitko nije kriv, a svi ste nekako u pravu. Zato mislimo da obje trebate stručnu podršku koja bi vas znala izvesti iz ovog otežanog životnog labirinta na danje svjetlo, dapače, sunce. Zašto ne bi probala sa njom otvoreno porazgovarati? To je jedini nači da se između dvije osobe pokuša uspostaviti temeljno povjerenje kako bi se izbjegla ovakva uhođenja i krivi postupci. Pazi, mi to uvijek predlažemo, bez ovog poteza ti u životu jednostavno nikada nema ni pokušaja rješenja neke situacije. Isto tako, zašto ne bi pokušale otići zajednički kod nekog psihologa da vam pomogne uspostaviti normalnu komunikaciju i početak zajedničkog povjerenja. Mi mislimo da bi se vrijedilo dobro potruditi oko ovog poteza jer sve drugo će održavati ovako loš status quo. Što se psihološke podrške tiče, naš je čvrst i željezni stav, zabetoniran u samim temeljima da je to nešto najbolje, najpametnije i najmudrije što čovjek može učiniti za sebe i za svoju higijenu duše. Zato to tako često savjetujemo jer očistiti svoju dušu je jednako normalno kao i otići kod zubara na mali check up. Tebi svaka čast što se na takav način brineš za sebe, no, možda čovjek ponekad može probati i neke druge savjete, drugih stručnih osoba. Mi smo ovdje, onako samo ljudski, ponudili naš skroman osvrt na ovu vašu situaciju, vrlo je važno da ti sada samostalno osjetiš u kojoj od ovih rečenica se osjećaš ugodno i sa kojim potezom bi se našla na ti. To je vrlo važno jer sada moraš sama sebi osigurati osjećaj da radiš poteze sa kojima se ti osjećaš ugodno u životu. Mi se dalje od ovoga možemo samo nadati da će sve završiti u happy endu i tako vam i želimo. Go – u akciju!

Ovako, idem u 1. srednje, svi mi kažu da sam pametna, zgodna i slatka, mada ja to baš i ne mislim. Imam puno frendova i svi koji me znaju vole biti u mom društvu jer sam zabavna. Ali ja se osjećam jaaaaakooo usamljeno. Htjela bih se zaljubiti i imat dečka više od ičega. Ali nikako da upoznam nekog. Ovi koji su mi uletavali su bezvezni. A ja želim osjetit ono nešto- one leptiriće kad se zaljubite.
Ali toga nema!!!! Možda sad pomislite da pretjerujem, ali nekad sam jako jako tužna i u depresiji. Počela sam stalno misliti na to i nalazim si već neke mane. Zaključila sam da imam prevelik nos. Znam da to ponašanje nije dobro, ali ne mogu si pomoći. Molim vas da mi pomognete nekim savjetom. Hvaaalaaa.

D.

Redakcija Teena: Pa da, čovjek često ima tu naviku da, kada mu ne ide kako je zamislio ili nešto silno želi a to nikako da dobije, onda ne zna na koga bi se zapravo ljutio pa se krene ljutiti na samog sebe. Tako se i ti sada ljutiš na samu sebe i upravo si u punom bijesu i brzini navalila na svoj nos, koji, nešto nam govori, uopće ni za što nije kriv. Ti bi silno željela osjetiti leptiriće, a to nikako da se dogodi. OK, kužimo, ali to ti je život. Nešto ponekad moraš čekati, nešto ponekad moraš zaslužiti, oko nečega se ponekad silno moraš potruditi, vrlo često u životu moraš naviknuti padatti a ipak se stalno dizati, te još masu ovih i sličnih situacija. Vrlo rijetko, gotovo nikada ili uopće se u životu složi takav oblik situacije da ti navečer nešto padne na pamet i ujutro se probudiš i 'puf!' to se ostvari! Znači, taj oblik situacije jednostavno ne treba ni očekivati, ni iščekivati, pa ovo odmah vuče za sobom da se čovjek zapravo nema tu na koga ili što ljutiti jer je očekivao situaciju koja je zamišljena i zapravo ne postoji. OK, čovjek to uči, to i nisi mogla znati sama od sebe zato ti mi samo ukazujemo prstom da si krenula u krivom životnom pravcu i čisto da jadan nos ne bi, ni kriv, ni dužan nemilosrdno nastradao. Naš savjet ti je – ne daj se! Budi strpljiva, radi na sebi, trudi se da budeš sve bolja i izvana i iznutra i nakon svog tog silnog i istrajnog truda će viša sila jednog dana reći: 'Puf! Evo, sad si stvarno to zaslužila!'. Za to vrijeme, dok radiš na sebi, (po)misli na ljude u Japanu koji su cijeli život gradili kuće i živote pa im je u jednoj sekundi sve nestalo ili ljude u Africi koji sa osmijehom čekaju svaki dan – hranu! Uvijek ima gore. Cheers!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr