Pozdrav! Pišem vam jer želim promijeniti svoj način života, a to mi nikako ne uspijeva. Naime, već par godina se nalazim u jednoj teškoj ljubavnoj situaciji. Volim jednog dečka već dugo vremena. Prije dvije godine smo se kratko zabavljali i to je bio najbolji period mog života. Nakon što smo prekinuli, ostali smo dobri prijatelji i često smo vikendom znali biti zajedno, onako usput - ali ne baš prijateljski. To traje već dugo vremena, zapravo kada god on to želi. Pokušavam krenuti dalje, ali kada god njega vidim, zaboravim sve ostalo i samo mi je on važan. Nakon njega nisam imala veza, nadala sam se da ćemo opet biti par, ali to se nije dogodilo. On je nakon mene imao par veza. Meni je rekao kako sam mu draga, ali da nije spreman za ozbiljnu vezu i da ga čekam. Sada ne znam što napraviti, želim imati svoj život, biti i s drugim nekim drugim dečkima jer mi godine prolaze, ali opet njega volim i previše da bi to uradila. Molim vas za pomoć!

Redakcija Teena: Nisi nam napisala koliko imaš godina i koje su to koje ti prolaze u vjetar, no, iskreno, koje god bile - nevažno! Da si u staračkom domu, bilo bi ekstremno loše dopustiti nekome da te vuče za nos, baca ti mrvice koje ti grozničavo skupljaš i živiš u iščekivanju do bacanja nove ture slijedećih. Mrvica. To je ono što ti imaš od njega. Mi sad idemo 'u glavu' jer nemaš ništa od skrivanja istine, a nešto te ipak treba osvijestiti budući se krećeš po svom životu kao začarana, bez svoje volje, stava i vlastitih poteza. Kužiš? No, OK, znamo mi da je lako pričati i teoretizirati, a kad si začaran pod navalom kemije, razum gubi svoju jačinu. Ipak, s te kemije se treba 'skinuti' i spašavati živu glavu, doći malo k sebi jer bi se mogla opeći tako žestoko da ćeš morati provesti previše vremena čekajući da te rane zacijele. Znaš što, svakome se u životu dogodi iskustvo čija je poanta da ga isti nauči voljeti samog sebe. I ne samo voljeti samog sebe, nego i naučiti se zaštititi od loših ljudi. A u drugima moraš naučiti voljeti to što žele biti dobri prema tebi, a ne obrnuto. Kužiš? To se uči i to ponekad na prilično bolnim iskustvima, kao što je sada ovo tvoje. Iz ovog svega što smo ti rekli ti ide da mi svakako kužimo da ti je on privlačan, ali, mislimo da bi trebala malo bolji razlog da bi mogla reći da ga baš voliš. Voljeti treba onoga tko želi biti super prema tebi i to ti pokazuje cijelo vrijeme na djelima, ovaj dečko tebe zavlači i poigrava se s tobom jer kuži da te 'ima'. E, pa, očitaj mu lekciju. Povuci se, nestani, budi nedostupna, stavi ga malo na 'ignore'. Usput, izađi s nekim drugim, možda nećeš odmah ništa osjećati, ali, postupno ti se može dogoditi da skužiš ogromnu razliku između činjenice da je netko super prema tebi i kako je to tek očaravajući feeling. Samo ovim načinom možeš zdravo presijeći ovu muku i osjetiti olakšanje što te nitko više ne ponižava i ne tlači. Evo, ovo ti je naše mišljenje. Na tebi je sada da vidiš hoćeš li ga upotrijebiti.

Pišem vam u vezi jednog mog problema, ako se to može opće nazvati problemom jer znam da to nije nešto ozbiljno, ali meni je bitno. Uglavnom, ljubavne je naravi. Još nikad nisam imala pravog dečka jer uvijek kad mi se neki dečko sviđao nisam znala kako da stupim u kontakt s njim, kako da započnem neki razgovor, kako da se to razvije onda u nešto više, prijateljstvo, a nakon toga i više. Uopće ne znam kako osvojiti dečka koji mi se sviđa, općenito.
Sada je tu jedan dečko koji mi se jako sviđa. Moj stariji brat ima bend gdje taj dečko svira, ima 19 godina, meni je 17. Upoznali smo se na njihovom koncertu pred nekoliko mjeseci i od tad mi je bio simpatičan i zgodan, ali mi se tek počeo sviđati kad sam ga opet vidjela na jednom koncertu na kraju 8. mjeseca. Njegovo društvo je sjedilo pokraj mojeg i onda su počela ta neka 'pogledavanja' između mene i njega, koja je on započeo, pogledi su nam se stalno susretali. On nije došao do mene da me pozdravi ili nešto, a ja nisam htjela otići do njega jer nisam znala što bih rekla, a u takvim situacijama sam i sramežljiva. Od onda razmišljam o njemu, ne ide mi iz glave. Nedavno sam bila na koncertu i on je tamo bio i opet su bili ti 'pogledi'. Iako ga nekad nisam gledala, primijetila sam da i on mene gleda, a poslije koncerta je opet bio blizu mene, tj. u mom videokrugu i opet su nam se pogledi susretali. Od tada je prošlo tjedan dana i ne znam što da si mislim. Ne znam sviđam li mu se možda, ili ti pogledi nisu ništa značili. Muči me to što ne znam kako da napravim taj neki prvi korak, kako da stupim u kontakt s njim. Imam ga na Facebooku, ali me strah nešto napisati jer ne znam što, a glupo mi je da mu se samo tako javim, bez nekog razloga, jer dosad nismo razgovarali. Poslao mi je poruku u vezi brata, samo jedno pitanje, ali ja nisam vidjela da mi je pisao, tek poslije dok nije više bio na Faceu sam to vidjela. Sad si mislim, da mu odgovorim ili ne? Da kažem da nisam vidjela i da onda tako probam nastaviti razgovor? Bar bih imala razlog da započnem neki razgovor s njim, iako ne znam što bih mu još dalje pisala. Molim vas pomozite mi, muči me ta situacija, jer je ovako uvijek bilo s bilo kojim dečkom koji mi se sviđao. Nisam imala hrabrosti pisati mu i na kraju uvijek nije ništa bilo. Heeeelp!

just a girl

Redakcija Teena: Reći ćemo ti ovako, ako se ne odvažiš i ne probaš - nikada nećeš znati. I uvijek ćeš se pitati. Čuj, jednom se ovaj led jednostavno mora probiti i nakon toga stvari fakat krenu u lakšem smjeru. No, gle, normalno da sa 17 godina nemaš sigurnost i samopouzdanje kojim bi rušila sve prepreke koje vidiš pred sobom i normalno da ti je frka. Ali, nije ti baš drugačije ni kasnije, kad skupiš iskustva jer zaljubljenost i ta kemija sama po sebi čovjeku pretvara koljena u putar i klecanje. Kužiš? Znači, uvijek ćeš osjećati laganu tremu u želucu kad ti se netko baš jako i istinski sviđa, ali, znaš kako se kaže 'hrabri vole, kukavice oklijevaju'. E, sad, nama se zbilja čini da imaš zeleno svjetlo od tog dečka jer on tvog brata ima u svom bendu, a vjerojatno ima i njegov broj mobitela pa što god da ga treba, može direktno doći do njega. Nama ovaj njegov potez ipak izgleda kao izgovor da ti se približi i tu priliku ne bi smjela propustiti samo zbog početne frkice. Napiši mu nešto u stilu 'ej, tek sam kasnije skužila da si mi poslao poruku, već sam se skinula s neta ...' i onda mu odgovori na pitanje. Učini to. Umirat ćeš od svih mogućih užasa, preznojavati se i grčiti u želucu od muke, ali, prođi kroz sve to naglavačke. Na kraju samo možeš zaključiti da se rizik ponekad fakat isplati. Mi vam držimo fige! Pa kreni!

Odlučila sam vas pitati za savjet jer moj problem je počeo utjecati na moj svakodnevni život! Naime, svaki puta kada me profesori prozovu, kada moram govoriti pred skupinom ljudi ili bilo koji oblik javnog govora, ja se zacrvenim. Prvo sam mislila da mogu to riješiti autosugestijama, ali se problem nije smanjio, a ja se sada već crvenim ne zato što moram govoriti pred drugima nego zato što znam da ću se zacrveniti! Ne shvaćam u čemu je problem jer nisam sramežljiva, ali jednostavno kada osjetim da su oči drugih ljudi upereni u mene, zacrvenim se. Normalno pričam, ne mucam, ne zbunim se, ali se zacrvenim! Uskoro imam testiranje znanja engleskog jezika, i to usmeno i bojim se da ću ispasti smiješna! A i fax će mi uskoro početi, a meni sam spomen držanja seminara pred drugim osobama baca u očaj! Kako da se toga riješim? Hvala

zbunjena

Redakcija Teena: E, kod tebe je klasičan primjer kako je jedna vrsta frke dovela do druge. Mi nismo stručnjaci pa da to kažemo s točkom na kraju, no, nama se kao običnim ljudima čini da ljudi koji imaju ovaj problem obično duboko u sebi kriju ekstremno visoka očekivanja od samih sebe. Ti si vjerojatni i prefekcionist i tražiš samo najbolje od sebe, a to je jako opasno jer čovjek se u životu mora pomiriti s činjenicom da će koji put promašiti neki životni zavoj u punoj brzini. Točnije, moraš se pomiriti sa životnim greškama koje ćeš kroz život počiniti i to na način da shvatiš da te greške, a ne uspjesi, zapravo čine čovjekom. Kužiš? Ovako, ako budeš od sebe i nadalje očekivala samo najbolje i najsavršenije, bez mogućnosti počinjenja ijedne greškice, takva napetost će te izmoriti do mjere da će ti ovo narasti u reakciju koju nećeš uopće moći kontrolirati. Situacija koju opisuješ je realno koma, prozovu te, bude muk i tišina, sve oči (a ima ih...) su uperene u tebe i svi pozprno čekaju što ćeš ti reći, kako reagirati i koji potez povući. To je stvarna frka, nije lako definitivno. Pa, ne idu bez veze menadžeri po tvrtkama na tečajeve na kojima ih se uči kako da riješe ovu situaciju i opušteno drže suvisle i pametne govore pred bilo kojim brojem ljudi. Mi nekako mislimo da je najlakše onima koji znaju svoje greške i lapsuse izvrnuti na humor. Tako pokazuješ da si opušten u vezi samog sebe i da znaš zdravo primiti svoju grešku, a to je uvijek i prilično simpatičan potez okolini koja te s pozornošću promatra i sluša. Mi ti predlažemo da pokušaš slijedeći put ovim načinom riješiti svoju nervozu, odnosno, prije te situacije reći samoj sebi 'ma, nema veze, ako profulam nešto, nasmijat ću se i izvaliti neku foru, te nastvaiti dalje'. Probaj, ništa te ne košta. No, ako ipak ne upali, onda ti savjetujemo da kucneš na vrata nekom stručnjaku koji ti se čini baš simpatičan za jedan lagani razgovor i malo ga ispitaš kako se tvoj problem stručno rješava. Zašto bi se čovjek mučio ako postoje načini kojima se te muke mogu lako kratiti. Evo, potezi su na tebi. I sretno!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr