Bok, znam da vam često pišu o ovom problemu, ali voljela bih i da meni odgovorite, jer jako patim zbog istog. Imam 18 godina i imam ogroman kompleks da sam ružna. Kad se pogledam u ogledalo ne vidim ništa lijepo. Vidim sitne oči, tanke usne nedefiniranog oblika i velik nos. Zapravo to sve zajedno i ne izgleda tako loše, no jednostavno nije dovoljno, zapravo daleko je od dovoljnog. Živim u svijetu gdje se skoro sve vrti oko toga uklapam li se u društvo gdje su simetrija i standardi današnje ljepote ključni za sreću. Ne mogu o ovome pričati ljudima oko sebe.

Ne može svatko razumjeti kako je biti cura, imati 18 godina i znati da ti nitko u životu nije rekao da si lijepa pa čak ni slatka. Nikad!!! Ni kad sam bila dijete nikad nisam čula te magične riječi. I ne preuveličavam, zaista nitko mi to osim bližnjih nije rekao. Čak ni moja sestra koju sam zamolila da mi iskreno kaže što misli i odgovorila je da sam OK, da sam prosječna ali nije mogla reći da sam lijepa, jednostavno bila je iskrena. Krećem se u društvu manekenki, popularnih djevojaka i šminkerica, nazovimo ih tako. One mi odgovaraju zato što su zabavne i dobre prijateljice. Ali teško je, i nitko to od njih ne može razumjeti, kako je biti uvijek neprimijetna, kako je sjediti za stolom i gledati kako frajeri prilaze tom istom stolu želeći da se upoznaju s nekim. A nikad ti nisi ta osoba. Koliko sam se samo puta ponadala da 'taj netko' prilazi meni, koliko mi je puta samo srce kucalo zbog toga, ali sve uzaludno. Nikad nisam imala dečka, nikad nitko nije zatražio moj broj telefona, niti me pozvao na spoj, nikad nisam čula da se netko raspituje o meni. Trudim se biti raspoložena i nasmijana. Trudim se biti uredna i njegovana, vodim računa o higijeni, pazim na odjeću i općenito na sve te stvari. Smatram se i pametnom osobom, naravno imam svojih bubica i mana ali sve u granicama normalnog. Nisam ni stidljiva, malo se teže otvaram u nepoznatom društvu ali uglavnom sam poprilično pričljiva. Volim sve što vole i svi ljudi mojih godina. No jednostavno nemam sreće u ljubavi.
Ovo da nisam stidljiva se odnosi na cure ali čim je neki muškarac nasamo sa mnom zatvorim se. Uglavnom su oni nezaineresirani pa mi je odmah neugodno jer mislim kako sam ružna i kako sigurno to i on misli. To me jednostavno blokira! Na neki način postoji kao neki zid između mene i muškog roda.

Nikad mi se nitko nije udvarao tako da nemam nikakvog samopouzdanja u komunikaciji s muškarcima. Gledam druge cure kako uživaju i kako vode normalan zivot. Rasplačem se kad čujem pjesmu 'Ružna djevojka'. Jer znam kako je to provoditi ponekad i do 2 sata sređivajući se i bukvalno izlaziti na ulicu i moliti samo za jedan pogled. Nisam ni osoba koja se ne cijeni. U posljednje tri godine dosta sam se i proljepšala.
Moram još naglasiti da mi u životu dečki nisu izravno govorili da sam ružna, više sam bila neprimijetna, jednostavno uvijek je oko mene bilo boljih cura oko kojih su se dečki zanimali. Povraća mi se od rečenice 'svi su ljudi lijepi, svatko na svoj način'. Mene je život naučio drugačije. Voljela bih da sam debela, ali da imam lijepo lice, onda bih bar mogla popraviti svoj zivot. Ovako ne mogu, ne mogu promijeniti crte lica. Povrijedili su me razni ljudi u zivotu, ismijavali me, davali nadimke, ponižavali u drustvu i gradili svoj ego preko mene. Neke stvari ne mogu zaboraviti ali ne mrzim te ljude. Za mene su oni samo veliki jadnici koji kraj sebe imaju dosta plitkih 'podanika'. Najviše na svijetu želim da  prihvatim samu sbe. Želim biti s osobom koja mi se sviđa. Ne želim biti u vezi samo da bih bila u vezi. Ali kako da se prihvatim kad me nitko nikad nije uvjeravao u suprotno. Ne mogu sama protiv svih. Nisam jadnica i nikad nisam to mislila o sebi niti želim da drugi to misle. Radije bih bila sama nego da me netko žali. Ja samo želim osobu koja će me izvući iz ove tuge. nekoga tko će me voljeti onakvu kakva jesam, s kojom ću zaboraviti na svoje mane i s kojom ću moći biti opuštena. Jesam li ja previše komplicirana osoba? Ljudi mi govore da sam zahtjevna, da trebam prilaziti dečkima prva. No ne mogu to. Bojim se odbijanja, i mislim da me se ne može kriviti za to. Nemam samopouzdanja i nisam ga imala baš prilike izgraditi. Molim vas posavjetujte me. Hvala vam!

Redakcija Teena: Ne bi ti mi rekli da si ti komplicirana osoba, prije bi rekli da si upala na pogrešno mjesto u kriva vremena. Kužimo tvoj problem i nekako nas ni ne čudi da si ga razvila budući ti se svaki dan i to baš cijeli cjelcati vrti samo oko teme tko je izvana privlačan i oku ugodan ili ne. Gle, takva atmosfera, takvi ljudi, takav pristup životu ti vodi samo u nesreću i nezadovoljstvo, nemaš teorije izgraditi samopouzdanje nikako. Mi ćemo ti savjetovati da napraviš mali odmak od te ekipice, ma kako ti oni zabavni bili. Kužiš? Ljudi koji te svrstavaju samo po kriteriju vanjskog oklopa definitivno nisu dobri za zdravlje, ono psihičko svakako ne. Zato, upiši neki sport, ples ili slikanje i kreni upoznavati nove ljude u životu koji će ti malo proširiti životne vidike i dati novu sigurnost u sebe jer će te prihvaćati kao OSOBU. Sa tom ekipicom ne moraš prekidati kontakte, druži se s njima koliko ti odgovara ali jednostavno dopusti novim i pozitivnijim ljudima da ti ulete u život i postanu ispušni ventil za ovako površan i plitak način života. Evo, isprobaj, nemaš što izgubiti, možeš samo dobiti. Pozdrav!

Poštovana redakcijo! Moja situacija se ne može definirati kao problem, nego više kao jedna osobna dilema. Njegova i moja priča je započela prije otprilike pola godine (i više). Okolnosti su takve da sam 'prisiljena' viđati ga svaki dan, što je donekle i otežalo napredovanje našeg odnosa jer od početka je postojala jedan blokada. Povremeno s moje, a povremeno s njegove strane. Od početka je u našem odnosu bilo svega - od trenutaka koje slobodno mogu proglasiti jednima od najljepših u mom životu, preko svađa, nekomuniciranja, ignoriranja, pa sve do pravog prijateljstva (iako oboje znamo i priznali smo da tu postoji puno više).
Zapravo i ne znam što osjećam prema njemu, ali nevjerojatan je utjecaj koji on ima na mene. I najbitnije od svega - on je jedina osoba s kojom ja sebe mogu zamisliti u vezi. Jako sam emocionalna osoba, ponekad pretjerujem, ali ovo je drugačije od svih mojih ''vezica', zaljubljivanja i uzajamnih sviđanja. U prošlosti sam bježala od prihvaćanja tuđih mana, sve sam uljepšavala, negirala, jer sam znala da bih (kad bi sama sebi priznala da ta neka osoba nije toliko savršena) u suprotnome odmah otišla od dotične osobe. Trudila sam se zaboraviti sve ovo, trudila sam se toliko uočavati mane na njemu, ali to je samo dovelo do toga da sam ja te njegove mane, nedostatke, ali i vrline i prednosti u potpunosti prihvatila, i sada ih pod nijednu cijenu ne bih mijenjala jer upravo su one to što njega čini takvim kakavim jest. Jednostavno ne mogu zamisliti sebe bez njega u svom životu. U početku je to bila samo želja da ga 'imam', ali sada je to podnošenje svake cijene samo da je on kraj mene, nebitno u kojem obliku. Bitno mi je da je on sretan. Nemam znanstveni termin za ovo što osjećam, ali znam da be većina njih protumačila kao ljubav. Ne znam, možda i jest.
Još nisam došla do konkretnog 'problema', a to je ljeto. Naime, ovo ljeto putovi nam se razilaze i vjerojatno se uopće nećemo viđati. I sami znate što ljeto donosi - zabavu, odmor, ali i nove ljubavi, flertovanja, nova sviđanja. Sve bi to bilo divno i krasno da ja uopće mogu pogledati više ikoga osim njega... Nevjerojatno, već 7 mjeseci mi je samo on u glavi. Druge gledam, ali ih NE VIDIM. Složili smo se da je započeti uopće vezu prije ljeta suludo, ali na tome je ostalo i to više nismo spominjali. Sad vas pitam, da li je suludo čekati ga tri mjeseca? Kad ne znam da li će on mene čekati... Što ako ovako ostane - ja i dalje ne budem mogla vidjeti ikoga osim njega, i iako će nas konkretna udaljenost dijeliti, moje emocije se neće reducirati, ublažiti? A neću znati da li on to ljeto olako shvaća, da li razmišlja kao i ja. Slomilo bi me da se opet na jesen vratimo, i da saznam da on ima djevojku ili da je s nekim bio. Bojim se pitati ga, jer bi on odmah pomislio da idem previše ozbiljno s njim. Tipično je muško, boji se obvezivanja, a stalo mu je koliko i meni. Kako da se postavim? Da li je suludo ovako razmišljati?

Redakcija Teena: Mi ti mislimo da je čarolija života baš u tome da nikada ne znamo što će biti sutra. Na tome se oštri naš karakter i osobnost, da ne govorimo o hrabrosti i izdržljivosti. Kužimo tvoju dilemu, ali iskreno da ti kažemo ni mi ti ne bi mogli biti proroci pa da znamo koji je pristup najbolji jer ti o tome uvijek sve kaže - srce. No, ono što ti možemo reći je da definitivno mislimo da su iskušenja jako dobra za svaki odnos, čisto da vidiš je li nešto u životu stvarno imaš ili ne. Isto tako, ljeto kao takvo je dobra prilika da oboje skužite što stvarno želite, a što ne. Jer, ako, dok sjediš na obali sa nekim super frajerom i dalje razmišljaš o tom dečku, na jesen stvarno neće biti dileme. Stoga, opusti se i prepusti ljetu u veselju, pa gdje vas more nanese... Pa sretno!

Imam 14 godina. Ovako, dolaze ljetni dani i htjela bih se riješiti dlaka na nogama. Ali postoji jedan problem - to je moja mama koja ne želi ni čuti za to! Planiram to tajno napraviti da ona ne zna. Molim vas za neki savjet. To me jako muči. Znam da niije neki problem na kakve inače odgovarate, ali za mene je ogroman. Heelp!!!

Redakcija Teena: Kužimo mi tvoj problem, no bojimo se da od nas, nažalost, nećeš čuti ono što možda priželjkuješ, a to je dozvola da to ipak napraviš. Mi se nikada ne petljamo u odluke roditelja jer oni podnose odgovornost za vas i tu nema (previše) priče. No, savjetujemo ti da mirno sjedneš s mamom i pokušaš isto tako mirno o svemu sa njom porazgovarati. Druge ti sa ovih mladih 14 godina zasada još ipak nema. Držimo fige!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr