Počela sam spremati stvari, no shvatih da mi tamo gdje idem ništa ne treba. Stala sam i okrenula se po sobi, zadnji put! Ugledah na stolu par papira još uvijek neispisanih. Htjela sam nešto napisati, riječi su dolazile same od sebe.

I tako napisah: 'Ne znam što da kažem kao razlog odlaska. Bi li mi uopće vjerovao? Nikada ti ne bih lagala, znaš to. Dosta toga se dogodilo i ne znam kako dalje, ne mogu više. Vrijeme ne možemo vratiti, zar ne? A toliko bih to voljela. Trebao si mi kada sam bila vesela, kada sam bila na rubu. Trebaš mi sada! No tebe nema. Ne mogu više, moram nešto napraviti. Moram otići negdje. Sada. Odmah.'

Ustadoh se i krenuh. Još jednom se okrenem i pogledam ono što je do toga trenutka bio moj život i samo 'Žao mi je, ne mogu više', izustih. Otišla sam!

Ne znam je li itko primijetio, ne znam je li ikome žao, a tako bih željela da jeste.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.