Ovo je jedan običan tekst za koji ću se nadati da ga nikada nećeš pročitati. Jer se bojim odgovora.

Ne mogu ništa raditi, a da me to ne podsjeti na tebe. Jedva dišem. Ove suze koje mi dolaze svaki dan jednostavno su mi previše. Sama pomisao na tebe ponekad me rasplače.

Jer... iako smo najbolji prijatelji, ja te volim. Svaki tvoj pokret, svaku sitnicu, sve. Sve.
Nekada poželim da te nikad nisam ni upoznala. Jer postajem ovisna o tebi. Ne mogu bez tebe. Ne znam što učiniti. Prvi put kad sam te vidjela znala sam da si ti taj. I tako je već dugo, dugo vremena.

Želim te dotaknuti. Zagrliti. Poljubiti. Reći ti... da te volim. Bez bojazni što ću dobiti kao odgovor.
Nekada noću ostanem budna. Razmišljam o tebi. Što bi bilo da smo zajedno. Čak na jedan mali trenutak, gotovo neprimjetan, osjetim te kraj sebe. Osjetim neopisivu sreću. I to je jedino što mi pomaže da izdržim. Dan. Mjesec. Pa i više od godinu dana.

Prije svega što činim sjetim se tebe. Jednostavno si uvijek tu. A ja ti nažalost ne mogu reći što osjećam. Jer, iako me voliš, znam to, sve je to na krivi način. U tvojim očima ja ću uvijek ostati samo prijateljica. Koja će biti uz tebe. Kojoj ćeš sve moći reći. Koja će ti pomoći kada ti to bude trebalo. Bilo kad. I za koju nećeš znati da te voli. Da te voli više od sebe same, više od ikoga, previše...

I've never felt this way before
Everything that I do reminds me of you
And the clothes you left, they lie on the floor
And they smell just like you, I love the things that you do

When you walk away I count the steps that you take
Do you see how much I need you right now?

Volim te.

A. Š.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.