Jedna od pet žena ustoličenih u marketinšku Kuće slavnih, Shirley Polykoff, osmislila je taj izraz kao slogan reklame za boju za kosu. Kampanja je počela 1955. ovako: 'Boji li ili ne… Samo njezin frizer zna sa sigurnošću', da bi izazvala revoluciju jinglom: 'Je li istina da se plavuše više zabavljaju?' O genijalnosti kampanje svjedoči podatak da je nakon razdoblja njezinog emitiranja čak 413 posto više žena odlučilo obojiti kosu plavo.

Znatno prije Polykoff, sličnim zamislima bavio se i Charles Darwin. Doduše, njegov cilj nije bio saznati tko se više zabavlja, nego se pitao ima li boja kose veze s pronalaženjem partnera za uspješno parenje. Kako Darwin o ovome nije objavio radove, nego je tijekom dužeg vremenskog razdoblja s nekim kolegama razmjenjivao pisma na ovu temu, čini se da je na kraju zaključio kako bi najbolje bilo odustati od istraživanja. Nije našao jednoznačan odgovor jer se činilo da stavovi o boji ženske kose najviše ovise o tome koji dio svijeta promatramo i u kojem povijesnom razdoblju. Slično je ostalo i do danas: čini se da je to ipak rezultat mode i običaja, a ne genetike ili evolucije.

No, dosta toga promijenilo se od izuma boje za kosu, odnosno od vremena kad ljudi više nisu bili osuđeni na prirodnu boju kose, već je ona postala stvar osobnog izbora. Stereotipi o plitkim, ali zabavnim plavušama, ozbiljnim i stabilnim brinetama, zavodljivim crnkama i vatrenim crvenokosim curama ostavili su, čini se, traga u podsvijesti kako muškaraca, tako i žena. Ranih pedesetih djevojci je zaista trebalo hrabrosti za transformaciju od neprimjetne cure iz susjedstva do upadljive, platinaste plavuše.

Polikoff je sigurno nešto pokrenula: onih 413 posto više žena i djevojaka koje su odlučile obojiti kosu u plavo, u to su doba davale nekoliko karakterističnih izjava - za neke je to bio čin hrabrosti kojim su izašle iz klasične uloge žene/majke i za sebe pokušale izboriti pravo na zabavu kakvo imaju muškarci, druge su boju kose smatrale vanjskim signalom i potvrdom onoga o čemu reklamni spot govori, dok su treće postale plavuše ne bi li promijenile vlastitu sliku o sebi i tako poduzele koji korak više prema dobroj zabavi.

Jednostavno, ono što je slogan rekao, žene su prihvatile, pa tako cura u malim, konzervativnim sredinama u to doba nije bojila kosu u plavo ako je željela pokazati da joj je cilj udati se i živjeti 'pristojnim' građanskim životom. U to su doba sociolozi i psiholozi zaista mogli potvrditi da je nešto što je započelo kao slogan, počelo dobivati dokaze i u stvarnosti.

Najpoznatija među platinastim plavušama, Marilyn Monroe, vjerojatno je najviše pomogla utabati putove stereotipu o plavušama. Već tada se počelo govoriti ono što neki misle i danas: to su cure s kojima se muškarci zabavljaju, ali se rjeđe njima žene. Stereotip o plavušama s kojima je zabava garantirana polako se počeo pretvarati u stereotip o plitkim curama, a vicevi o plavušama rasli su kao gljive poslije kiše.

Zanimljivo je da je kod nas danas gotovo i zaboravljen slogan o plavušama koje se bolje zabavljaju, ali je zato dobro znan onaj o glupim plavušama. Međutim, bez obzira na broj viceva, potrošnja boje pokazuje da žene i dalje nešto češće boje kosu u plavo nego u bilo koju drugu boju. Kad ih pitaju zašto, uglavnom odmahnu da je to glupi stereotip, a kad bi i bilo povezanosti između boje kose i inteligencije, to bi se ionako odnosilo isključivo na prirodnu boju kose.

Sve u svemu, žene se u nešto većem postotku još uvijek najbolje osjećaju s plavom bojom kose, a kad su zadovoljne svojim izgledom, uglavnom imaju i više samopouzdanja, pa neki stručnjaci za ljudsku psihu i ponašanje ne odbacuju zamisao da se žene tada i bolje zabavljaju.

Zato, koliko god znanost nije uspjela naći nikakve dokaze za povezanost zabave i boje kose, mnogi će psiholozi potaknuti žene da boje kosu koliko god im je volja ako će se zbog toga bolje osjećati ili luđe zabaviti.