Baza nam je bila Krakow, prekrasan grad sa 700 tisuća stanovnika, koji je prije Varšave stoljećima bio prijestolnica te zemlje. Nažalost, zbog oblačnog i kišovitog vremena nisam ga uspjela doživjeti u punome sjaju, no i ovako su me oduševili najveći Glavni trg (Rynek Glowny) u Europi, prepun trgovina, kafića, i restorana s prilično prihvatljivim cijenama, rijeka Visla na čijoj ćete obali teško izbjeći u mornarske uniforme obučene djevojke zadužene za prodaju karata za vožnju brodom, Stari grad s katedralom i dvorcem poljskih kraljeva, te Sukiennice, neobičan trgovački centar star petstotinjak godina, u kojemu dominiraju trgovine s nakitom od jantara, proizvodima od vune i krzna te suvenirima. Jedan poljski zlot vrijedi malo manje od dvije kune.

U blizini Krakowa nalaze se Wadowice, grad u kojem je rođen pokojni papa Ivan Pavao II. Osim razgledanja kuće u kojoj je rođen i proveo djetinjstvo, nepisano je pravilo da u jednoj od brojnih slastičarnica probate i 'papinske kremšnite'. Čak i muški dio ekipe, koji nije sklon kolačima, složio se da su 'kremowke papieske' odlične. Nedaleko od Krakowa nalaze i se gotovo sedamsto godina stari rudnici soli Wieliczka. Iz jednoga dijela i danas se vadi sol, dok je drugi dio pretvoren u muzej. Podzemni hodnici dugi su tristo kilometara, no za trosatno razgledavanje otvorena su samo tri kilometra. Do prvoga nivoa, stotinjak metara ispod zemlje, vodi više od šesto polukružnih stepenica, zbog kojih neki osim boli u mišićima mogu osjetiti i laganu vrtoglavicu.

A pravo razgledavanje tek tad počinje. Uski hodnici na prvi pogled djeluju kao da su od kamena, a zapravo su od soli. Da se doista uvjerimo u to, vodič nam je kazao da smijemo duž bilo kojeg hodnika zid dotaknuti jezikom. Najprije nam se ta ideja baš i nije činila najhigijenskijom, no nakon što nas je podsjetio da sol uništava bakterije, poslušali smo ga. I uvjerili se da su zidovi doista slani. Hodajući po rudarskim hodnicima, naišli smo na manje ili veće dvorane u kojima lutke prikazuju kako su, prije razvoja tehnologije, rudari na težak način zarađivali za život. Na 120 metara dubine nalazi se i kapelica te kafić i restoran u kojima nakon više od dva sata hoda napokon možete sjesti, ručati i popiti piće. U jednoj od slanih dvorana nalaze se i male trgovine s proizvodima od soli, primjerice mirišljavim solima za kupanje, te nakitom od jantara, ali i pošta na najdubljoj lokaciji u Europi. Ako razglednicu želite upravo tu ubaciti u poštanski sandučić, poštanska marka će biti poništena posebnim žigom. Na svjetlo dana iz rudarskih dubina vraća se liftovima.

Sljedećega dana ponovno je pred nama bilo trosatno razgledavanje. No nečega potpuno drugačijeg. Logora smrti Auschwitsch. Poznato je što se tamo događalo u vrijeme II. svjetskog rata, no kada prolazite tim zgradama i u njima gledate ogromne prostorije u kojima vas samo debelo staklo dijeli od, primjerice, dvije tone ošišane ženske kose koja se koristila za izradu platna, tisuća dječjih cipelica, najrazličitijih invalidskih proteza ili kad stojite usred plinske komore u kojoj je plinom ciklonom B ugušeno više od milijun ljudi, naviru osjećaji koje je teško razlučiti. Jeza, strah, zbunjenost... Fotografiranje svega navedenog strogo je zabranjeno. Iznimka je jedino vanjski dvorišni prostor oko logorskih zgrada.

Put nas je dalje vodio do trećeg po veličini i broju posjetitelja u svijetu, marijanskog svetišta Jasna Gora - Czestochowa, smještenom na brežuljku iznad istoimenoga grada. Najpoznatije je po slici Crne Gospe s Isusom, za koju se vjeruje da ju je nekada davno na drvenoj podlozi naslikao sv. Luka evanđelist, a nalazi se u bazilici Rođenja Marijina. Svakoga dana ikona se uz zvuke fanfara otkriva u šest i u 14 sati. Iako taj trenutak svi žele vidjeti, sreće svakoga puta ima možda stotinjak najbržih koji svoja mjesta ispred oltara zauzmu i po nekoliko sati unaprijed.

Putujući južnom Poljskom iznenadili smo se što se u posljednjem tjednu kolovoza tamo završavala žetva. Ubrzo smo doznali da je razlog klima, zbog koje žitarice dozrijevaju kasnije nego kod nas. Upravo zbog klime, u Poljskoj, zemlji s gotovo 40 milijuna stanovnika, nema vinograda niti se sije kukuruz, jer ne stignu dozreti. Iako smo posjetili i poznato poljsko skijalište Zakopane te plovili na splavovima po rijeci Dunajec, najveće iznenađenje nas je čekalo na putu do rekreacijskog centra na planini Snieznici. Nalazi se na 1006 metara nadmorske visine, a do njega vodi 1400 metara duga, vrlo strma i uska šljunčana cestica. Na njenom početku dočekao nas je prastari kamion, koji sasvim sigurno ima zasluženi status oldtajmera, koji nam je do smještajnih objekata na vrhu odvezao prtljagu.

Mi smo krenuli pješice, no ispostavilo se da svi nemamo dovoljno kondicije za pothvat u stilu 'dva koraka naprijed, jedan natrag', pa se, nakon prtljage, na prikolici spomenutoga starog vojnog kamiona našla i nekolicina nas. O tome ima li kamion ispravne kočnice nije se isplatilo razmišljati, jer treća mogućnosti za dolazak na Snieznicu ne postoji. Srećom, nakon 15-ak minuta spore i jako drmusave vožnje smo stigli. Prekrasna priroda, čist zrak i odličan ručak koji je počeo juhom od cikle sve su nas ubrzo vratili u formu.

Nakon tjedan dana provedenih u južnoj Poljskoj na tu zemlju gledam potpuno drugim očima, a Krakow sam stavila na popis gradova koje bih barem još jednom željela vidjeti.