Englez dolazi u indijanski dom, a domaćini mu ponude lulu dobrodošlice. Sama po sebi, lula je ponuda mira i tradicionalno kruži među lokalnim plemenima. U svakom domu ostaje određeno vrijeme i prije ili kasnije ponovno se daruje dalje. Takav je običaj. Indijanci je stoga daruju Englezu, a uzbuđeni gost odmah pomisli kako će tu lijepu stvarčicu poslati u Britanski muzej. Ponese je kući i odloži na kamin, a poslije određenog vremena poglavice iz susjednog plemena dolaze mu u posjet. Na svoje iznenađenje, Englez shvati da gosti od njega očekuju da, kao znak dobre volje, zajedno popuše lulu i da im je potom daruje. Darovati darovano?! Čudi se Englez i smišlja izraz 'daruješ kao Indijanac' jer ih doživljava kao ljude s ograničenim osjećajem za privatno vlasništvo.

Ali, suprotno tomu, možda bi primjereniji izraz bio 'uzimaš kao bijelac' ili 'kapitalist' – zaključuje u svojoj knjizi 'Dar: kako kreativni duh transformira svijet', američki pjesnik, esejist, prevoditelj i kulturni kritičar Lewis Hyde, opisujući zapadnjaka čiji je instinkt obustaviti kruženje određenog predmeta, staviti ga u skladište, muzej ili postrani da posluži za daljnju proizvodnju.

Što je dar?

To je tek jedan od mnogobrojnih primjera plemenskih običaja, narodnih priča, bajki i onih iz suvremenog života kojima autor ove naveliko hvaljene knjige – odnedavna se nalazi i na našim knjižarskim policama u izdanju Algoritma – nastoji objasniti i pojasniti kako je dar i darivanje od pamtivijeka do danas oblikovalo naše društvo, različite kulture, ljudsku svijest i emocionalni život. Antropolozi su proučavali filozofiju darivanja jer se na razmjeni darova temelji ekonomija malih grupa, proširenih obitelji, zajednica, bratstava i plemena, dok je sociologe medicine posljednjih desetljeća ta tema zaintrigirala zbog etike darivanja ljudskih organa, 'dara života'. I sam pjesnik i predavač teorije pisanja na Harvardu, Lewis Hyde je pak shvatio da mu antropološki opisi razmjene darova nude jezik kojim može opisati položaj darovitih umjetnika.
Tako je 1983. izašlo prvo izdanje ’Dara’, ‘svojevrsni manifest za sve koji se bave umjetnošću’, kako je svojedobno u Guardianu opisala knjigu britanska autorica Zadie Smith.

Što je dar? To je ono što ne dobivamo vlastitim trudom, bilo da je riječ o indijanskoj luli ili nadarenosti za glazbu. Nije na prodaju i ne može se kupiti, zbog čega i o talentu govorimo kao o daru (neki će reći i božji dar). Talent se može usavršavati snagom volje, ali ni jedan ga trud ne može stvoriti, niti ga novac može kupiti. Gdje nema dara, nema umjetnosti, ponavlja Lewis Hyde staru istinu te se njegova knjiga temelji na pretpostavci da je umjetničko djelo dar, a ne roba, da postoji tržišna ekonomija i ekonomija dara. Umjetničko djelo može preživjeti bez tržišta, ali u današnjem svijetu, tržište je sve prisutnije u umjetnosti.

U svom istraživanju dara, Hyde ne koristi samo znanja antropologije, nego i ekonomije, psihologije, sociologije i povijesti umjetnosti. Prvi se dio knjige tako odnosi na razmjenu darova, a drugi na pokušaj da se taj jezik primijeni na život umjetnika i kreativne procese. Sve je začinjeno i s dvije konkretne priče, kritičkim esejima o bardovima američkog pjesništva, Waltu Whitmanu i Ezri Poundu, kroz koje Hyde pokazuje odnos umjetnika prema stvaralaštvu i snalaženju u tržišnom svijetu.
Pjesništvo Whitmana i Pounda su duhovni darovi, a dar mora kružiti. Kao u priči o Englezu i Indijancima, mora se koristiti, popušiti, pojesti, poslušati, pogledati. To nije trajno vlasništvo. Dar jednog čovjeka ne smije postati kapital drugoga. Kao što Indijanci razlikuju dar od stečevine, tako bi i mi trebali shvatiti da duhovni darovi jednog čovjeka ne smiju drugome biti kapital.

Hyde stalno povlači paralele između različitih načina kako darivanje i zahvalnost na daru modeliraju društvo i odnos onoga koji daruje (umjetnik, kreativac) prema vlastitoj kreaciji i tržištu, opetovano dokazujući da istinska umjetnost ne pripada tržišnoj ekonomiji. Iako umjetnik mora (pre)živjeti, ekonomiju dara ne smije zamijeniti tržišna ekonomija. U drugom dijelu knjige stoga govori o tom mukotrpnom trudu stvaranja potencijalnog dara, citirajući esej Rainera Marije Rilkea, u kojem Rilke opisuje obilježja umjetnosti kao način života: ‘Nikakva samokontrola ili ograničavanje kako bi se postigao određeni rezultat, već otpuštanje samoga sebe; ne oprez, već mudra sljepoća; ne rad kako bi se priskrbio sve veći imetak, već neprestano dijeljenje svih prolaznih vrijednosti...’

Je li danas sve na prodaju?

Autor navodi i primjere zloporabe kreativnog dara, kada je prekinut krug darivanja. Potpisivanjem desetina tisuća praznih araka papira, Salvador Dali je sramno obezvrijedio tržište svojih grafika i sabotirao vlastiti dar. Pišući o tome kako preživjeti u doba komercijalizacije kreativnog duha, Hyde analizira principe intelektualnog vlasništva i razmjene ideja u znanstvenoj zajednici te podsjeća na to kako su se ideje o milosrđu i dobrotvorstvu sukobile s kapitalističkim pragmatizmom. Razvija tezu da se nazadovanje kreativnog duha poklapa s razvojem kapitalizma, poručujući da, zbog kreativnog zdravlja, moramo dio društvenog, kulturnog i duhovnog života izostaviti s tržišta. Nekada se to činilo putem mecenaštva, kraljevi i crkva štitili su svoje umjetnike. Kasnije je taj zadatak preuzela država, porezni obveznici i privatne zaklade, ali je umjetnost sve više postajala roba.

Ono što Hydea posebno brine i što ga je ponukalo da kasnije dopunjava knjigu, jest činjenica da surova tržišna logika u njegovoj domovini nije uzmakla nakon pada Sovjetskog Saveza, nego se dogodilo upravo suprotno. Hladni rat je, objašnjava on, u SAD-u poticao financiranje društvenih i prirodnih znanosti jer je Amerika Sovjetskom bloku željela dokazati prednosti liberalne, kapitalističke zemlje, no nakon tog 'patronata demokratske propagande', devedesetih je započelo današnje doba tržišnog trijumfa i kopnjenje javne potpore znanosti i umjetnosti. Svjedočili smo – kaže Hyde - pretvaranju umjetnosti i ideja koje su prijašnje generacije smatrale zajedničkim kulturnim naslijeđem u privatno vlasništvo, pa i onoga što smo do prije nekoliko godina smatrali da je izvan dosega bilo kojeg tržišta: pitka voda, ljudski genom... Sve je na prodaju.

Hyde se, dakako, ne zalaže za povratak demokratske propagande, nego traži nove izlaze. Jedan nalazi i u novim tehnologijama, poput interneta, 'samog po sebi post-sovjetsko povijesno iznenađenje bez presedana'. Mnogi projekti na internetu imaju strukturu i plodnost društva u kojem se daruje, kaže on, navodeći primjere, od svima dostupnog softvera i besplatnog truda uloženog u potporu političkih blogova, do NASA-ina projekta Clickworkers, skupine više od 85.000 anonimnih volontera koji pomažu klasificirati kratere s NASA-inih karti Marsa.

Danas, kada dar u našem domaćem neoliberalnom košmaru prestaje kružiti, Hydeova razmišljanja i u Hrvatskoj djeluju kao ozbiljna opomena i osviještenje. U našoj kulturi usmjerenoj na zaradu i spektakl, knjiga je možda aktualnija no u vrijeme kada je prvi puta izdana, 1983. godine. Kako bi rekao Hyde, 'umjetnost koja dira srce, oživljava duh, pobuđuje osjetila ili daje snagu da se nosimo sa životom, primamo kao što primamo dar. Čak i ako smo platili ulaznicu za muzej ili koncert, kada nas umjetničko djelo dirne, doživimo nešto što nema nikakve veze s cijenom.'