'Pedesete dočekujem s dobrodošlicom. Sada smo puno sretniji. Ljudi nas manje gnjave, pomalo nas, doduše, patroniziraju, ali smo dovoljno mudri da nam to ne smeta', piše britanska autorica Marian Keyes za Daily Mail i objašnjava zašto se ne boji svojih pedesetih. Sjeća se i svog 25. rođendana kada je bila u apsolutnom užasu.

'Osjećala sam se kao staro brdo dok se blještava budućnost činila daleko iza mene', priznaje Marian.

Rupa u duši

Znala sam što je 'potrebno' kako bih bila sretna: trebao mi je savršen muškarac (dobrog izgleda, ali ne tako dobrog da bih stalno strahovala da će pobjeći s drugom), dobro plaćen posao koji uključuje putovanja u New York i Barcelonu, hipoteku na stanu u kojem se vrata ormara zatvaraju ispravno i u kojem imam pribor za jelo koje nije od plastike. I, naravno, trebala sam nositi konfekcijski broj 40 ili po mogućnosti 38, tri puta tjedno odlaziti na feniranje kose te kupiti dovoljno cipela kako bih se kvalificirala kao ovisnik.

No moja je stvarnost bila posve drukčija. Živjela sam u iznajmljenom stanu s dvije djevojke, a mlijeko smo u našem hladnjaku imali jednom godišnje. Pila sam previše i trošila novac za struju na ruž za usne te se konstantno pitala kad mi Bog namjerava poslati pravog muškarca kako bi se rupa u mojoj duši mogla zaliječiti.

Sva feministička načela nisu me mogla uvjeriti da ne mogu biti sretna dok nemam savršenog dečka. No kako su se neprikladni muškarci i odbačene veze gomilali, često sam se budila u grču usred noći dok mi je srce lupalo od straha, svjesna da gubim utrku s vremenom, da se moje mogućnosti smanjuju te da ću zauvijek ostati sama ako se nešto uskoro ne promijeni.

Ni karijera mi nije baš cvjetala. Iako sam imala diplomu Pravnog fakulteta, nisam se kvalificirala kao odvjetnica. Sabotirala sam samu sebe.

Potraga za formulom vječne sreće

Međutim, mogu reći da sam imala iskaznicu za teretanu u kojoj sam redovito vježbala. Što je dobro, jer sam jela strašno, strašno puno. Tako sam živjela u svojoj 25. godini uvjerena da postoji tajna formula sreće. To su mi, uostalom, obećavali filmovi, oglasi i časopisi – stavi svu svoju sreću (emocionalnu, poslovnu, financijsku) u kutiju za cipele, zaveži ružičastu vrpcu i stavi kutiju na visoku policu kako je ništa ne bi remetilo.

Nakon toga moj će život teći glatko, s poboljšanim dodacima poput godišnjih odmora i veselim obiteljskim okupljanjima, provodit ću lijepe trenutke sve dok jednog dana u dalekoj budućnosti, obasjana suncem i okružena ljubavlju obitelji i prijatelja, ne umrem. Ali jednostavno nisam mogla pronaći tu tajnu formulu, iako mi se istodobno činilo da su drugi sredili svoje živote. Na kraju sam upisala dodatni studij računovodstva, a iako me srce nije tamo vuklo, morala sam nešto učiniti.

Svoj sam 30. rođendan proslavila tragično: bila sam sama i pila sam. Nakon nekoliko dana počela sam, iz vedra neba, pisati smiješne kratke priče. Nekoliko mjeseci kasnije, otišla sam na odvikavanje i otrijeznila se. Onda su se počele događati prekrasne stvari: upoznala sam čovjeka koji se razlikovao od jadnih stvorenja koje sam pokušavala ranije uzeti za taoce. Napisala sam knjigu koja je objavljena. Napisala sam još jednu knjigu koja je također objavljena. Odjednom sam imala karijeru. Živjela sam san.

Ali, pogodite što? Nisam bila sretna cijelo vrijeme. Znala sam biti iznenadno i bizarno sretna, ali sam također znala da sam cijelo vrijeme morala raditi.

Lijepe četrdesete

Bojala sam se da neću moći napisati još jednu knjigu, bojala sam se da neće biti jednako dobra kao prethodna. Udala sam se za mog dragog muškarca i nadali smo se da ćemo imati veliku obitelj: maštali smo o šestero djece, na kraju samo saznali da ne možemo imali ni jedno.
To je bilo dovoljno šokantno i tužno da jedno vrijeme nisam mogla biti sretna.

No s vremenom je i tuga prošla pa sam uvidjela koliko sam ljubavi i sreće zapravo dobila. Shvatila sam da nitko ne može imati sve i da bih bila sretnija da sam se usredotočila na ono što sam imala, nego ono što nisam imala.

Za mene je sreća…

Tada sam bila u četrdesetima i nešto ću vam reći: četrdesete su super! Od 40. do 45. su bile jako lijepe godine. Izgledala sam dobro, a kad kažem dobro, mislim, naravno, na vitko. Bila sam sigurnija u karijeri. Imala sam stav da sam pokušala učiniti najbolje, da je to bilo prihvatljivo te da je, sve u svemu, život lijep.

Stvari su malo krenule krivo i malo sam pukla. Moćna mi se istina otkrila: ma kako se trudila, nikada neću biti jako sretna. Do tada sam razmišljala da je biti sretan jedini i pravi način kako se trebaš osjećati. No sada, kad sam blizu 50, prihvaćam da je sreća samo jedna od tisuća emocija koju će svaka osoba doživjeti u životu.

Još je jedna divna nuspojava mojih pedesetih godina i da sam puno bolja u zauzimanju za sebe. Pokušavam to raditi pristojno. Ali to činim.

Kad je riječ o zdravlju, s ribljim uljima, jogom i pokojom sitnicom, 50. godine su nove 30. No veliki je pritisak na ženama da izgledaju mladoliko, a ja iskreno ja ne vidim ništa loše u tome da ne izgledam mladoliko. Nisam bila na botoksu, jer mi je lice malo nahereno; bila sam na jednom katastrofalnom punjenju Restylanom prije sedam godina kad mi je kvrga poput roga stajala između obrva tri mjeseca, pa to neću ponoviti. Bore mi nisu previše opustošile lice. Ovo zahvaljujem tome što pijem dvije litre vode dnevno i koristim strašno skupu njegu (velika sam obožavateljica Creme de la Mer).

Britanska autorica Marian Keyes objašnjava zašto se ne boji svojih pedesetih

Pomaže i što sam debeljuškasta. To nije nešto što sam izabrala, bilo bi mi draže da sam mršava i ispijena, ali unatoč svojim naporima, ne mogu smršavjeti.

Cijeli svoj život pokušavala sam pronaći odjeću u trgovinama gdje prodaju odjeću za anoreksične 16-godišnje modele. Ali osjećala sam se sve iscrpljenije i - glupo. Kako imam veliki trbuh, napokon sam odlučila – nosim traperice visokog struka, onakve kakve nose mame.
Nedostaje mi odjeća. Imam lijepu Missonijevu haljinu i nikad više neću biti dovoljno vitka da je ponovno nosim. Preskačem modne stranice u časopisima jer me previše rastužuju.

Jedina stvar od koje ne odstajem je moja kosa. Ne mogu zamisliti da pustim sijede. Neki kažu da bi s godinama trebalo posvijetliti boju kose, ali to sam pokušala i izgledala sam kao da sam preboljela želučanu gripu, pa sam se vratila tamnim bojama. Budući da imam 50 godina, vjerojatno znači da sam preživjela više od polovice svog života, no nemam strah od smrti. Opet, znam da je to neobično.

Nisam religiozna, dapače, ne vidim se kako skačem sunčanim visoravnima Raja i ne mislim da zagrobni život nalikuje na 'Malu kuću u preriji'. Zahvalnost za vlastitu smrtnost vjerojatno je jedan od onih sretnih nuspojava kronične depresije - što samo pokazuje da u svakom zlu ima neko dobro.

Ugađanje samoj sebi

Sve u svemu, ne mogu dočekati da navršim 50 godina, iako neću organizirati proslavu. Nitko ne uživa u vlastitim proslavama jer su previše zauzeti pokušajem da uklope zajedno ljude iz različitih dijelova svog života. Ovih sam dana sve bolje i bolje u tome da ugađam sama sebi, tako da ću svojih pola stoljeća proslaviti u pizzeriji sa svojim najbližima i najdražima.

Ljudi kažu da je živjeti do 50. postignuće. Ali, zapravo, to je dar. Dar koji nekad nisam željela, ali koji sam danas ljubazno primila. U svojih 50 godina na planetu naučila sam da život nije problem koji treba riješiti, nego čudo koje treba živjeti. I drago mi je što sam ovdje da ga živim.