Zvuči nevjerojatno: nakon Amerikanaca i Kuvajćana, Hrvati su najdeblja nacija na svijetu! Ova zastrašujuća istina rezultat je analize London School of Hygiene & Tropical Medicine (LSHTM), a nedavno ju je objavio i naš portal. Među deset najdebljih, čak pet nacija dolazi sa Srednjeg istoka, valjda zbog tradicionalno omiljenih slatkiša i kulture koja voli tapecirane žene, ali mi smo i bez baklavica i hurmašica u samom neslavnom vrhu popunjenijih naroda.

Za razliku od SAD-a na čijim se ulicama valja dvije trećine predebelih Amerikanaca, a na probleme suvišnih kilograma i pretilost godišnje troši 190 milijardi dolara, u nas je debljina bolje raspoređena, a i žmirimo pred pretilima. I dok se u nas o tome tek odnedavna počinje javno govoriti, u SAD-u je uzbuna u punom jeku, a u Velikoj Britaniji sa 61 posto stanovnika s izgubljenim strukom zbog debljine, upravo izlaze tri nove knjige koje analiziraju korijene prehrambenih navika i razloge zbog kojih samoubilački posežemo za viškom šečera, soli i masnoća. To nisu vodiči kroz dijete i savjete o načinu ishrane, nego vodiči kroz znanstvena istraživanja o tome zašto jedemo to što jedemo.

Kako se razvijao naš odnos prema hrani

Zašto djeca vole više slatkiše, kolače s umjetnim šlagom koji izgleda kao pjena za brijanje, grickalice, pizze i hamburgere nego špinat, integralnu rižu, salatu ili ribu? Od trenutka rođenja, djeca su predodređena da vole slatko zbog majčinog mlijeka bogatog laktozom. Zbog toga nikada ne gubimo sklonost ka slatkom, iako s vremenom usvajamo i druge okuse. Kroz evoluciju, impulsi su nas tjerali da jedemo ono što je tijelu potrebno za održanje, tumači neuroznanstvenik John S. Allen u knjizi 'The Omnivorous Mind: Our Evolving Relationship with Food' (Um sveždera: kako se razvijao naš odnos prema hrani).

U toj turi kroz ljudsku povijest, Allen tvrdi da prehrambene navike nude dubok uvid u naše kulturno i biološko nasljeđe. Počevši s prehranom najstarijih predaka do današnjih bonkulovića, on istražuje ulogu hranjenja na razvoj mozga. Naši su prapreci morali založiti i život da dođu do jela, a danas se ona na bogatom Zapadu nude na sve strane. U tom svijetu namašćenom masnoćama, prelivenom šećernim ocaklinama i zasoljenim rudnicima soli, kaže Allen, ponašamo se poput djece na rođendanskoj zabavi koja halapljivo gutaju čas sendvič, čas tortu, čas colu. Čak ni ne uživamo u hrani, nego je trpamo u usta dok prebiremo po smartphoneu, jurimo na sastanak ili buljimo u mali ekran.

U 'Umu sveždera', Allen zastupa uvjerenje da je epidemija pretilosti posljedica toga što su se um i tijelo razvijali u različitom okružju. Naglasak je na umu, jer je mozak oblikovala potreba za neprekinutom opskrbom hrane. Putevi kroz sive stanice vodili su nas do slatkoga što znači zrelo voće te masnoga, što znači visokoenergetsko meso, ali u današnjoj varijanti obilja to znači nerazuman višak kalorija. Prehrambene navike ukorijenjene su u psihologiji, ali su također oblikovane kulturom u kojoj smo odrasli: muslimani ne jedu svinjetinu, u Indiji je govedina meso svete životinje, većina zapadnog svijeta ne jede insekte. Autor spomenute knjige to uspoređuje s učenjem jezika: svi smo rođeni sa sposobnošću učenja, a koji će nam biti materinji, ovisi o kulturi kojoj pripadamo, što ne znači da ne možemo naučiti i druge (prehrambene) jezike te se u slučaju pretilosti preorijentirati na niskokalorična narječja i sofisticiranije modele od onih koje nudi kultura pizze i sladoleda.

U knjizi 'Taste Matters: Why We Like The Foods We Do' (Okus je važan: zašto volimo hranu koju volimo) psiholog John Prescott nudi znanstvena objašnjenja o tome zašto se hranimo na način kako to činimo, uzimajući u obzir kulturne tradicije te utjecaj psihologije i genetike. Kako Prescott, tako i nutricionistica Barb Stuckey u knjizi 'Taste What You’re Missing: The Passionate Eater’s Guide to Why Good Food Tastes Good' (Kušajte što vam nedostaje: zašto dobra hrana ima dobar okus) objašnjava ulogu pet osnovnih okusa koje otkrivamo u ustima: slano, slatko, gorko, kiselo i, manje poznati 'umami', tj. pikantno, mirisno. Oboje također objašnjavaju zašto je doživljaj hrane multiosjetilan: osjet mirisa, primjerice, detektira tisuće različitih aroma pružajući nam suptilnije vidove okusa od onih pet osnovnih, a dodir, izgled i zvuk također znatno doprinose doživljaju hrane, oblikujući - kako kaže Barb Stuckey - 'percepciju okusa'. Biste li s guštom grickali čips koji ne hruska?

Važno je znati kada prestati jesti

Prescott objašnjava i složen proces biranja hrane – zašto se, primjerice, djeca opiru novoj hrani i kako ih roditelji mogu privoljeti da je uzimaju. Mališani odbijaju povrće jer je gorko i jer instinktivno odbijaju novine u prehrani. U nekim dalekim generacijama to im je moglo spasiti život budući da su mnoge stvari slične hrani bile otrovne, a gorko je za to bio indikator. Jedite zajedno sa svojim djetetom žlice pune špinata, savjetuje Prescott, kako biste im bili dobar primjer. Ako to nije dovoljno, dodajte špinatu malo slatkog kečapa na koji je već navikao.

Jednako je važno znati kada prestati jesti, što – kažu autori ove dvije knjige – nije nimalo jednostavno. Ako ste mislili da vaš metabolizam ima ugrađen unutrašnji 'mjerač goriva', koji vam pokazuje kada je pun rezervoar, varate se. Prescott to dokazuje starom pričom o dementnim starcima koji mogu ručati i nekoliko puta, jer zaboravljaju da su jeli, ali i nekim pokusima. Tako su jednoj grupi studenata dali zdjelu juhe, a drugoj takvu istu, ali se ona stalno nadopunjavala sadržajem kroz tajnu cjevčicu. Kada im je rečeno da jedu koliko mogu, ovi drugi su pojeli 73 posto više juhe od onih s normalnim zdjelicama. Drugim riječima, vanjski znakovi nam itekako određuju koliko ćemo konzumirati jela.

Barb Stuckey vjeruje da ćemo više uživati i imati zdraviji odnos prema hrani, ako o njoj više naučimo. A učenje počinje u majčinoj utrobi. Velika je vjerojatnost da će dijete rado jesti hranu u kojoj je uživala njegova trudna majka. Prehrambene navike dijete stječe za obiteljskim stolom – hoćete li mu servirati domaću pileću juhu ili onu iz vrećice. Jedete li polako, s poštovanjem prema jelu i kuharici, ili bacate u sebe odmrznuti obrok dok buljite u mali ekran. Sva tri autora vjeruju da djeci prenosimo cijelu kulturu hrane i da je obiteljski stol bojno polje gdje počinje borba protiv debljine. Sva tri autora također su skeptična prema puritanskim dijetama, tijekom kojih se osjećate krivima ako pojedete nešto što volite. Prescott dovodi u pitanje i pojam 'nezdrave hrane' tvrdeći da postoji samo nezdrava ishrana. Trik je samo u tome da sol, šećer i smeće nafutrano aditivima svedete na razumnu mjeru. Ako jedete nerazumne količine, i od zdrave mrkvice se možete otrovati karotenom, kaže on.

Tu su i oni općeniti savjeti koje svi znamo kao dio zdrave prehrambene kulture, a znače više pozornosti prema onome što i kako jedemo. Jest ćemo manje, ako se usredotočimo na tanjur i okus hrane, a ne gutamo u žurbi misleći na nešto drugo. Kvaliteta, umjesto količine. Sol, mast i šećer važni su za naše tijelo, ali umjereno, što nije jednostavno u društvu obilja. Tajna, ili barem dio tajne zdrave prehrane – poručuju sva tri autora - leži u kulturi koja cijeni suptilne užitke, blagovanje kao društven i senzualan čin i uči nas da za to odvojimo malo vremena. Ništa nova, reći ćete, ali se dobro toga prisjetiti s vremena na vrijeme. I ne mora biti skupo, a ne mora ni debljati. Ulijte u zdjelicu nekoliko kapi ekstra djevičanskog maslinova ulja, umočite u nj komadić kruha i uz to narežite domaću rajčicu sa zrnom paške soli. Savršen obrok.