Svaka rečenica i svaka slika koja me podsjeća na njega bila je zabranjena pojava u mojoj glavi. Ali tako je teško. Želim potisnuti sjećanja i sve što je bilo. Želim potisnuti osjećaj nepotpunosti i činjenicu da mi previše nedostaje. Ne smijem misliti na bilo što što bi me dovelo u kontakt s prošlosti prepunoj uspomena. Gotovo više ne slušam glazbu jer u svakoj pjesmi nađem stih koji me podsjeti na njega. Izbjegavam gledati i TV jer se tu i tamo pojavi neki zagrljeni par koji me bolno vrati u sjećanja kada smo nas dvoje ležali jedno na drugome i kada me obasjavao najljepšim osmijehom na svijetu. Utjehu moram potražiti u odgovornosti i radu. Uspijevam jedino kada se dobro unesem u neki zahtjevniji rad.

Trčanje! Izađoh na svjež zrak. Mrak me podsjetio na njega. Rekao je da voli mrak. Opet su mi misli bezobrazno otišle k njemu. Stoga potrčah. Gledala sam kako mi tenisice podižu sve veću prašinu. Nesvjesno sam ubrzavala. Ali nisam znala gdje trčim. Samo sam htjela odjuriti. Daleko, daleko. Kad sam se već dovoljno umorila, sjela sam i izvadila bocu vode. Loš potez. Jedna bijedna bočica vode me je podsjetila na njega. Kako smo zajedno pili kod njega i smijali se kada mi je vodu isprskao u usta. Gluposti. Opet sam mislila o njemu. Ljutito ubacih vodu u torbu i naslonih se na pod koji nije bio ni hladan ni vreo. Godilo mi je to. Ali, kada sam već tako sama legla, osjetila sam njegov dodir. Sve mi je opet bilo u mislima. Njegova ruka je polako prolazila mojim strukom, čula sam njegov smijeh. 'Wow', rekao je. Nasmiješila sam se i sklonila mu ruku. Vratio ju je ponovno, no ovaj put mu je plovila po mome licu. Skočio je na mene i snažno me zagrlio.

'Nedostajala si mi, znaš', svojim smeđim očima mi je uputio ozbiljan pogled. 'U redu, vjerujem ti, ne moraš me tako gledati', rekla sam, te smo se oboje nasmijali. 'Volim te, najviše', njegove riječi su mi odjekivale u ušima, no blagi povjetarac i zvuk motora vratio me u sadašnjost. Leći? Loš potez. Opet sam mislila na njega. Stoga sam se uspravila, no onaj prokleti motor me je zasljepljivao svjetlima podsjećajući me opet na njega i na to da me trebao naučiti voziti. Oh da, i na to kada je pao s motora dok je pričao sa mnom. Ups, uspraviti se? Loš potez, opet sam mislila na njega. Prokletstvo! Opsovah sebi u bradu i naglo potrčah. Ovaj put sam trčala prema kući, jer sam shvatila da ne mogu pobjeći nigdje. Koliko god daleko odem, on mi je blizu. Svejedno, iako je sada fizički daleko, opet ne prestajem misliti na njega.

Ušla sam u kuću i legla na krevet. Nisam se imala snage istuširati. Nisam željela da mi mama ulovi pogled, jer ona uvijek zna kad se nešto događa. Ovaj put sam je odlično izbjegla. Uzela sam jastučić i drsko se okrenula k zidu. Slovo 'D' je bilo iznad moje glave. K vragu! Opet on. Leći? Loš potez. Opet sam mislila na njega. Zatvorila sam oči, jako, jače, najjače. Previše sam ih stisnula i poželjela da se nikada više ne otvore. Ma što ja to pričam? Moram živjeti. Moram, zbog nečega drugog. Odlučih utonuti u san. Odjednom sam opet bila s njim, u zagrljaju i poljupcima. Zaspati? Loš potez, on je opet tu.

Što da učinim? Postoji li ispravan potez? Ne. Za sada ne. Zaborav će doći, to ne mogu poreći, vrijeme liječi rane. Ali je baš u tome problem. Vrijeme... Ne mogu ni zamisliti koliko će mi dugo trebati da zaboravim, koliko će potrajati dok ne pronađem pravi potez.

by M. M.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.