Točno je da ljubav ne možemo u potpunosti dokučiti samo umom, ali to ne znači da nam se mozak rastopi kada volimo. To se najčešće dogodi kad smo zaljubljeni, ali prava iskrena ljubav trebala bi biti lišena toga. Ljubav nije iracionalno, nego nadracionalno iskustvo. Kada volimo, kada istinski volimo, nama se ne isključi mozak, nego samo srcu prepustimo tron. Ono tada vlada nama, ali to nikako ne znači da je mozak u potpunosti nefunkcionalan. Samo znači da ćemo biti vođeni srcem, da će ono voditi glavnu riječ, da će ono biti za kormilom, iako nam um i dalje pomaže u navigaciji životom!

Ljubav može rastopiti našu nesigurnost ili osjećaj nepripadanja, ali nikako, nikako, nikako, nikako ne može rastopiti naš mozak! Ako nam se rastopi mozak, tada se sigurno ne radi o ljubavi, jer nas ona ispunjava mudrošću, a ne tupošću!

Sada se mogu vratiti i na glavnu temu ovog poglavlja. Kada istinski volimo, onda sigurno znamo zašto volimo, bilo da se radi o osobi, prirodi ili plesu. To nikako ne znači da je ljubav nekakva matematička jednadžba i da ćete zavoljeti nekoga ako skupite 7 razloga zbog kojih biste ga trebali voljeti. Naravno da to ne funkcionira tako, ali bismo svejedno trebali znati zašto se javlja ljubav prema nekomu ili nečemu. Ako ne znamo zašto volimo i ne možemo to otkriti kroz aktivno razmišljanje, onda se zapitajte je li to doista ljubav. Možda se radi o zaljubljenosti, možda se radi samo o navici, možda samo o želji da nekoga volite pa ste se uvjerili da je to - to… Mogući su svi zamislivi odgovori, osim da se radi o pravoj ljubavi!

Naravno, nema idealnog odnosa i u svakoj osobi će biti stvari koje nam se sviđaju i koje nam se ne sviđaju. U svakoj će osobi biti nešto što će nam smetati i to je potpuno u redu kod ljubavi. Ljubav se javlja u onim situacijama kad je ono što nam odgovara i što nas uzbuđuje osjetno snažnije i veličanstvenije od onog što nam se ne sviđa u toj osobi. Dakle, ljubav se javlja kad je ono zbog osjetno naglašenije od onog unatoč

Kad imamo previše stvari koje spadaju u tu kategoriju 'volim te unatoč…', onda ljubav nalikuje žrtvovanju za tu osobu. Mi ćemo možda imati dojam da činimo plemenitu stvar jer smatramo da ljubav nužno uključuje i neku žrtvu za one koje volimo, ali iako neki ljubavni odnosi uključuju jedan dio žrtvovanja, partnerski sigurno ne bi smio u bilo kakvom značajnom obimu. Sigurno ne bismo trebali žrtvovati išta što jesmo kako bismo bili s nekim. Nekada žrtvujemo dio svog vremena, pažnje i energije i to je potpuno u redu jer se naš život ne smije okretati samo oko nas, ali ne bismo trebali žrtvovati ono što jesmo i ono što vjerujemo samo kako bismo bili s nekim. To ne bi bilo djelo ljubavi, nego neznanja i nesigurnosti!

Partnerska ljubav zato ne smije biti obilježena žrtvovanjem jer to sigurno nije u njezinoj biti. Tako se stvaraju patničke i patološke veze, a ne ljubavne!

Dakle, posve je moguće da će se ljubav javiti unatoč tome što netko ima neke karakteristike koje vam se ne sviđaju. Bitno je samo da su one stvari koje vas privlače višestruko snažnije od onih koje vas odbijaju. Tako se može roditi istinska ljubav i onda vas ni neće mučiti one stvari koje vas odbijaju. Neće vas iritirati, neće vas ljutiti, nego ćete ih moći mirne duše prihvatiti kao integralni dio bića koje istinski volite. To je ljubav!

Ona nam doista ne rastopi mozak, nego nas samo uvjeri da je mudro srcu prepustiti tron našega života!

Bruno Šimleša, autor bestselera 'Škola života' i 'Ljubavologija', u svojoj sedmoj knjizi 'U rukavicama' u izdanju Naklade Ljevak govori o tome što je za njega duhovnost, kako razviti trajno samopouzdanje i harmonične ljubavne, prijateljske i obiteljske odnose. U knjizi odgovara i na pitanja zašto se teško mijenjamo i najčešće učimo samo na bolnim iskustvima te zašto zdrav i otvoren um, spreman na kritičko promišljanje, vrijedi jednako kao i zdravo i otvoreno srce.