9. Crumb
Legenda svjetske strip scene Robert Crumb proslavio se crtajući ekscentrične i uznemirujuće slike disfunkcionalnih Sjedinjenih Država, izjavljivao je da masturbira nad svojim crtežima i priznao da ga seksualno uzbuđuje Zekoslav Mrkva. Očaravajući dokumentarac Terryja Zwigoffa iz 1994. godine prikazuje ga kao najzdravijeg člana opskurne i divlje obitelji Crumb u kojoj je jedino Robert imao sreće da pobjegne od svojih demona.

Psihički bolesni stariji brat Charles živi s njihovom protektivnom majkom i već desetljećima nije izašao iz kuće. Najmlađi brat Maxon, pak, živi sam, a dnevna rutina često mu se sastoji od ispiranja želuca i meditiranja na krevetu s čavlima. Dvije Robertove sestre odbile su sudjelovati u filmu, majka je ovisnica o tabletama, a otac agresivac.
U Zwigoffovu filmu je crno kao u rogu i uvrnuto poput pereca. Nije čudno što je Crumb reagirao s užasom kada je napokon sjeo pogledati filmski prikaz svog života.
 

8. Sivi vrtovi
'Sivi vrtovi' redatelja Davida i Alberta Mayslesa zasigurno su jedna od najvažnijih studija ljudskog ponašanja ikada snimljena. Snimljen 1975. oslikava svijet kojeg više nema. U 'Sivim vrtovima' pratimo nevjerojatnu, ali istinitu priču gospođe Edith Bouvier Beale i njezine kćeri Edie, tete i rođakinje Jacqueline Kennedy Onassis.

Majka i kći žive u vlastitom svijetu u oronulom ljetnikovcu s 28 soba u predgrađu New Yorka. Lokalne vlasti zaprijetile su im iseljenjem zbog najezde buha i rakuna u njihov nekoć raskošni ljetnikovac. Incident postaje vijest za nacionalne novine čije naslovi vrište o bogatašicama koje žive u bijedi. Little Edie - još uvijek privlačna žena od 56 godina - nosi film i zavodi kameru, uz svoj zaštitni znak - improvizirane turbane (koji su kasnije inspirirali modne časopise) i prisjeća se svoje briljantne prošlosti, nadajući se da su joj velika prilika i velika ljubav još uvijek na dohvat ruke.

Film je gorka priča o ljubavi i zapis o moćnom i složenom odnosu između majke i kćeri. 
 

7. A Propos de Nice
U vrijeme kada je prikazao svog 'Čovjeka s filmskom kamerom' 1929, Vertov je tvrdio da je pronašao autentičan internacionalan i apsolutni jezik filma, slobodan od stranih elemenata kazališta i književnosti.
Iste godine Vertovljev mlađi brat, snimatelj Boris Kaufman, u Parizu se udružuje s redateljem Jeanom Vigom i počinje raditi u istom kodu: bez scenarija, bez međunatpisa, bez glumaca, bez seta.

Vigo je bio sin anarhista koji je ubijen u zatvoru kad je Vigo imao 12 godina te je proveo godine u mračnim internatima. Njegov prezir prema militarizmu, odorama, svećenicima i vlastima, buja u lirskoj estetici i urođenoj subverzivnosti.

Vigo snima u Nici, odmaralištu bogataša koji uređeni idu na večernju šetnju, no kamera ih pokazuje ružnima i ljutima. Drugi Nica izranja polako: prljava skitnica među bogatašima, dijete s velikim boginjama, mačka u smeću, zgodne radničke cure koje plešu pred kamerom u čistom neukroćenom hedonizmu i radosti. Te se slike miješaju sa slikama mračnih mauzoleja generala i monarhista.

Kontrasti se čine jednostavni i preočiti, ali su ubojito otrovni.
 

6 . Fahrenheit 9/11
Dokumentarac Michaela Moorea o reakciji Bushove administracije na terorističke napade u rujnu 2001. i dalje je najuspješniji dugometražni dokumentarni film u SAD-u, a nakon što mu je žiri u Cannesu kojim je presjedao Quentin Tarantin dao Zlatnu palmu, napravio je neočekivani skok do mainstreama te dobio podršku običnih građana čiji su supružnici, sinovi, kćeri, braća i sestre bili vojnici na terenu.

Gledan danas, jasno je i da je 'Fahrenheit 9/11' prethodnik WikiLeaksa i prvi znak da će digitalna tehnologija biti značajno oružje u borbi za demokraciju. I unatoč svojoj digresivnoj strukturi, sirovoj i ljutitoj vjeri u istinu i pravdu i danas je relevantan.
 

5. Tuga i sažaljenje
Kasnih šezdesetih godina, od redatelja Marcela Ophüls francuska televizija naručila je dokumentarni film o nacističkoj okupaciji Francuske. On je iskopao stare grijehe, otkrio stare svjedoke i vratio se s razornih 265-minuta ekspozea u kojem je eksplodirao mit o Vichyjevoj Francuskoj kao leglu domoljubnog zanosa. Rezultati su bili toliko uznemirujući da je film prikazan na francuskoj televiziji tek 1981.

'Tuga i sažaljenje' predstavlja grad Clermont-Ferrand kao mikrokozmos prestrašene zemlje pod presjedanjem maršala Pétaina. Kolaboracija s nacistima je norma. 'Radnici su uvijek pokazali više otpora', objašnjava jedan sugovornik. 'No, buržoazija je bila uplašena.'
 

4. Nanook sa sjevera
Nanook sjevera je 'Rođenje nacije' dokumentarnog filma kojim se utemeljuje gramatika i sintaksa klasičnog dugometražnog dokumentarca i nudi primjer svim nedostacima, proturječnostima i kontroverzama koje postoje u ovoj formi. Sniman u kasnim tinejdžerskim godinama prošlog stoljeća, Robert Flaherty živio je među Inuitima u zaljevu Hudson nekoliko godina. Nakon što je u požaru izgubio prve snimke, promijenio je svoj pristup i priču ograničio na priču o jednom ribaru.

Etnografski dokumentarni film rodio se s tim filmom. Flaherty nije samo promatrao, nego je i ponovno oživio način života.

3. Grizzly Man
Insistiranje Wernera Herzoga da su njegovi dokumentarci naprosto maskirani igrani filmovi, nikad nije bilo jasnije nego 2005. kad je slavni redatelj snimio priču o nesretnom pustolovu Timothyju Treadwellu.

'Grizzly Man' je možda redateljev najcjelovitiji predstavnik žanra. Herzog je u svom elementu, ide tragom Treadwellovih koraka i čak sluša snimku njegove smrti. Film najbolje predstavlja Herzogov pogled na život i film.

'Vjerujem da zajednički karakter svemira nije harmonija, nego kaos, neprijateljstvo i ubojstva', kaže Herzog u jednom trenutku. Kao alternativa Attenboroughu, priroda nikad nije bila tako gola.
 

2. Tanka plava linija
Ideja o policiji kao tankoj plavoj liniji - čvrstoj, neumornoj zaštiti između sigurnog društva i anarhije, utješna je i potpuno lažna, kako razotkriva Errol Morris. Morrisov film posredovao je u oslobađanju čovjeka krivo optuženog za ubojstvo. U Dallasu je 1976. ubijen policajac Robert Wood, a kako se čini, ubio ga je dvadesetosmogodišnji skitnica Randall Adams. Film — ’istinita priča’ o Randallu Adamsu, čovjeku koji je optužen za ubojstvo policajca Wooda, i njegovu tužitelju Davidu Harrisu, mladom autostoperu kojega je Adams pokupio u noći ubojstva — završava Harrisovim tajanstvenim, ali dramatičnim priznanjem ubojstva u snimljenom telefonskom razgovoru s Errolom Morrisom.

Kao zapanjujući podvig izvještavanja, 'Tanka plava linija' dokazuje da su činjenice – temeljne pretpostavke cijelog dokumentarnog žanra - skliske i podložne manipulaciji kao u bilo kojoj izmišljenoj pripovijesti.

Morris kombinira činjenice i fikciju i pokazuje istinu koju nitko drugi nije mogao.
 

1. Shoah
Jean - Luc Godard je često govorio da je najveći zločin ili neuspjeh u povijesti kinematografije bila nesposobnost medija da izravno svjedoči najvećem zločinu 20. stoljeća: ne postoje snimke ubijanja u plinskim komorama, nema snimki peći u kojima danima i noćima gore leševi. Claude Lanzmann, redatelj filma 'Shoah', kaže da bi to bilo opsceno i zamisliti, a tijekom godina je iskazivao prezir prema onima koji su to učinili, uključujući i Stevena Spielberga.

Lanzmann je francuski Židov koji se kao tinejdžer pridružio Pokretu otpora, a nakon rata postao urednik časopisa za kulturu i filozofiju Les Temps Modernes koji je pokrenuo Jean Paul Sartre. Premda nijedan član njegove obitelji nije poginuo u holokaustu, rekao je, taj događaj neizbrisivo se urezao u njega kada je 1973. počeo snimati navedeni film. 'Kad sam počeo, nisam mogao prestati', priznao je. 'Tijekom 12 godina snimanja Shoaha bio sam poput slijepca, poput konja s naočnjacima.' 'Shoah', koji traje malo duže od 9 sati i 15 minuta, sastavljen je od preko 300 sati filma. Ne bi ga se trebalo smatrati dokumentarnim filmom, smatra Lanzmann, jer 'nisam snimao stvarnost koja je postojala prije filma, već sam morao stvarati tu stvarnost' iz onoga što naziva 'zborom glasova i lica ubojica, žrtava i promatrača'. 'Shoah' je postao neizbježni temelj u vizualnoj prezentaciji holokausta.