Ne smijemo zaboraviti da je moja baka umrla kada je imala 98 godina. Iako smo govorili da je bila tako stara, stalno smo mislili da se njoj to nikada neće dogoditi, ali ipak jest. Mogu reći da, iako je normalno biti tužan i da nam netko nedostaje, smatram da je umrla u visokoj dobi i da je to bila dobra dob. Kada sam ušao u stan prvi put, više nego bilo što drugo osjećao sam da ulazim na zabranjeno mjesto, gotovo kao da činim grijeh. Iako sam posjećivao taj stan mnogo puta od svojega djetinjstva, nikada nisam bio u njemu kada bake nije bilo i nikada nisam otvorio nijedan ormar, ladicu ili kuvertu.

Je li vam bilo teško intimnu obiteljsku priču prenijeti na filmsko platno?

Nikada nisam režirao privatni, obiteljski film prije. Iako je moj prethodni film 'Komedijaši' bio također o obitelji židovskog porijekla, to nije bilo o mojoj obitelji. Štoviše, u svakom prethodnom filmu kojeg sam snimio, nikada nisam upotrijebio naraciju i nikada nisam sam sudjelovao u filmu. Lako je pogoditi da je tijekom snimanja ovakvog filma, kada snimate sebe i svoju obitelj, bilo vrlo komplicirano i stresno.

Kako biste opisali dokumentarni film 'Stan'? Kao osobnu obiteljsku ispovijest ili duh zaboravljenog vremena koji postoji u svakoj obitelji?

'Stan' je bio neočekivano veliki uspjeh u Izraelu. Film je postao rijetka kombinacija priznanja kritike, festivala i publike; dobio je pet nagrada (uključujući nagradu za najbolji dokumentarni film od strane Izraelske akademije) i bio je hvaljen od strane kritike. Film je postao događaj koji se gledao dvaput. Prvi put se dolazilo gledati film jer su ljudi čuli da je to dobar film, a drugi put dolazili su sa roditeljima i djecom (ovisno o godištu) nadajući se da će film potaknuti raspravu unutar vlastitih obitelji. Iznenadio me broj obitelji koje su dijelile isti 'zavjet šutnje' i osjećaj nepovezanosti s vlastitom prošlošću. U 'Stanu' ljudi su vidjeli priliku za početak razgovora koji se inače ne bi usudili započeti, tako da se može reći da je to osobna obiteljska priča s kojom se mnoge obitelji mogu poistovjetiti.

Jesu li uloga i eventualni ratni zločini Mildensteina bili istraživani i jesu li pisani materijali iz stana vaše bake poslani u Centar Wiesenthal?

Koliko ja znam, bilo je nekih organizacija koje su istraživale Mildensteina. Također, u Wiesenthal centru pronašao sam neke informacije o njemu, ali ni jedna od tih organizacija nije smatrala da je on dovoljno zanimljiv da ga istražuju, bio je 'sitna riba'. Osim toga, umro je 1968. i to je bilo jako davno pa nitko nije zainteresiran.

Je li vaša obitelj u Njemačkoj potpuno asimilirana u njemačko društvo?

Odgovor na ovo pitanje je vrlo kompliciran i zahtijeva podatke o situaciji žiidova u Njemačkoj prije Hitlera. Puno je istraživanja provedeno o tome i napisane su brojne knjige. Židovi u Njemačkoj imali su vrlo aktivnu ulogu važnu u njemačkom društvu i imali su jednaka prava. Moj odgovor o mojoj obitelji mora biti ambivalentan: moj djed bio je sudac, borio se četiri godine u I. svjetskom ratu kao vojnik u artiljeriji, odlikovan je s dva željezna križa i bio je potpuni Nijemac. S druge strane, od mladosti je bio veliki cionist i vjerovao je da židovi trebaju imati svoju zemlju.

Jeste li postavili 'stolperstein' (oznaku na cesti) za svoju prabaku Susanne Lehmann u Berlinu?

To je u postupku; treba se čekati više od dvije godine, ali se rješava.

Kakve reakcije očekujete od zagrebačke publike?

Kad sam napravio film, pomislio sam da je moja obitelj jedina koja 'ne govori o prošlosti'. Od tada sam ostao zapanjen kada sam otkrio koliko je to uobičajeno i u drugim obiteljima. Mnogi gledatelji su nakon gledanja filma bili prepuni pitanja za svoje roditelje koja se nisu usudili prije pitati. Istovremeno, ostali su napustili kino s osjećajem da nisu prenijeli dovoljno sljedećoj generaciji. Film je potakao nekoliko međugeneracijskih razgovora, često o temama koje su prije bile zabranjene. Vjerujem da će publika u Zagrebu reagirati slično.

Nakon filma 'Stan', festival u nedjelju nastavlja s prikazivanjem sljedećih filmova:

18.00 sati – 'Do kraja ljeta
20.00 sati – 'Moja divna sestra
22.00 sata – 'Moja Australija' (repriza)