Ne treba nas nimalo čuditi to što je 'Michael' došao upravo iz Austrije – posljednjih nekoliko godina iz ove su nam zemlje preko stranica crne kronike stigle čak dvije velike priče jednako uznemirujućeg predznaka: 2008. je obilježio 'slučaj Fritzl', 24 godine dugo zatočeništvo i višestruko silovanje djevojke u posebnoj podrumskoj prostoriji od strane vlastitog oca, a dvije godine ranije medije je ispunila jednako uznemirujuća priča o Nataschi Kampusch, koju je kada joj je bilo svega 10 godina u podrumu ispod garaže zatočio Wolfgang Priklopil

Iako su obje priče ostavile traga na kolektivnoj svijesti nacije, ona o maloj Nataschi čini se kao osnovno polazište inspiracije filma 'Michael', koji ima sličnu postavku, a mijenja samo spol žrtve.

Ne samo zbog načina na koji pristupa svom glavnom problemu, pokazujući sirovu i surovu 'banalnost zla' bez previše patetike i senzacionalizma, tj. puneći svoju pedofilsku priču ne samo potpuno hladnim komadima svakodnevice, već i natruhama briljantnog crnog humora, 'Michael' bečkog redatelja i scenarista Markusa Schleinzera odmah je dobio marketinško korisnu, ali već pomalo izlizanu etiketu 'šokantnog' i 'kontroverznog'.

Ali ne, ovo nije eksploatacijski film, već jedan od kandidata za Zlatnu palmu na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, no kao i svaki uradak koji se bez previše sustezanja, šminke i prodike iskreno bavi problemom koji bi mnogi voljeli pomesti pod tepih, završio je u ladici 'opasnog', popraćen zgražanjem istih onih glasova koji nisu mogli podnijeti suočavanje s 'pedofilijom iz susjedstva' u svemu od 'Happiness' preko 'Hard Candy' pa čak i do 'Srpskog filma'.

Bilo da objašnjenje tražimo u biološkim argumentima 'uklanjanja kognitivnog tereta' ili u novoj studiji 'nerealnog optimizma', objavljenoj ljetos na stranicama stručnog magazina Nature Neuroscience, a koja kaže da su mnogi ljudi toliko 'cijepljeni' od suočavanja s negativnim aspektima stvarnosti da jednostavno 'ugase' sposobnost percepcije i recepcije ičega što bi se kosilo s njihovom vizijom svijeta kao cvjetne livade iz bajki, ostaje, srećom, ona manjina koja je svjesna da stvarnost neće nestati ako joj okrenete leđa pa ima hrabrost i znanje uhvatiti bika za rogove te se pohrvati se s njime sve dok ne iscijede ono što je potrebno.

Ovog puta, potrebno je bilo prikazati podrumsko zatočeništvo iz perspektive zločinca pa je bik tako ovog puta klasični 'bio je tako tih i miran' gospodin iz predgrađa, proćelavi tridesetogodišnjak s naočalama koji ne nosi žig luđaka i pedofila na čelu, tj. ne bi se razlikovao od većine samozatajnih pripadnika svoje generacije da nije činjenice kako u svom podrumu drži zatočenog desetogodišnjeg dječaka. I kojeg svako jutro, prije odlaska na posao, siluje u njegovoj podzemnoj sobici.

Za razliku od svih gore pobrojanih naslova koji su, svaki na svoj način, duboko uronili u zonu šoka sukobljavajući se s problemom pedofilije, Schleinzerovo djelo gotovo da ne poseže za pretjeranim stavljanjem uskličnika na virtuozno portretiranje strave, pouzdavši se u inteligenciju gledatelja kojem ne trebaju karikature kako bi si olakšao suočavanje sa zlom.

Rezultat je prikaz spore i teške svakodnevice u sporom i teškom, ali sjajnom i pametnom, a tek onda kontroverznom i šokantnom filmu.

'Oslo, 31. kolovoza', drugi cjelovečernji igrani film Joachima Triera, također se bavi poprilično mračnom temom, iako je na prvi pogled (i većinom minutaže) nešto vedriji, mada ništa manje ozbiljan i izravan u svojem obračunu s 'problemom'.

Postavljen kao razglednica iz života 'skoro izliječenog' narkomana, koji dobiva slobodan dan u rehabilitacijskom centu pa odlazi u grad suočiti se s duhovima prošlosti i teretom budućnosti, film utemeljen na rečenici '34 mi je godine i nemam ništa' zapravo je puno više od onoga što nudi tek osnovna premisa.

Anders, 34-godišnji liječeni ovisnik i kokainu, heroinu, ecstayju i alkoholu, u 24 sata svoje privremene slobode pokušava pohvatati konce prošlosti kako bi pronašao budućnost, obilazeći stare prijatelje izgubljene u svijetu vlastitih suočavanja s promjenama: starenjem, očinstvom, gubitkom starih prijateljstava... Utoliko 'Oslo, 31. kolovoza' nije samo saga o borbi protiv unutrašnjih demona, već i sjajna priča o odrastanju. Ne samo film o odvikavanju, već i o privikavanju – na život.