O značaju i kultnom statusu ovog bostonskog benda, puno više od hvalospjeva brojnog mu glazbenog potomstva, govori jedna simbolična scena sa sinoćnjeg koncerta. Prije izvedbe legendarne, trideset godina stare himne Dirt s albuma Vs., gitarist Roger Miller na trenutak je prekinuo koncert kako bi se naštimao. I to doslovno na trenutak – ne dulji od dvije sekunde, bez ikakvih pomagala. U trenutku kad se iz savršeno naštimane gitare prolomio taj esencijalni rif, sažaljivo smo se prisjetili svih onih nesretnika (uključujući i potpisnika teksta) koji bjesomučno troše strpljenje publike petljajući po štimerima, mijenjajući žice i ispuštajući pling-plong zvuke iz pojačala.

Jer, djeco, ovo je punk. I to ne onaj Sham 69 i ostalih podgrijavača sentimenta koji nam dolaze u frakcijama i rasprodaju ugled vlastitog imena. Ovo je punk koji se poput tinte razlio diljem trideset godina glazbene povijesti, od R.E.M.-a preko Sonic Youtha do Bloc Partyja i Liarsa, i u svojoj osnovi ostao jednako bučan i koloritan, prljav i ispeglan, zabavan i pametan kakav je bio prije 30 i kusur godina.

Ne želimo reći da vrijeme nije ostavilo traga na burmašima – Miller, kako je duhovito primijetio jedan stari fan, uistinu podsjeća na punkerskog Meat Loafa, a ni ritam sekciju bore nisu zaobišle. Zahvaljujući frajerskim crtama lica, Conley još i ocrtava starog pankera koji bi uhvatio neku mladu koku, dok se Prescott više doima kao simpatični čičica koji vodi unuke u ribolov. Ulogu tape loopera, manipulatora zvukom koju je ovaj bend patentirao, za potrebe aktualne turneje preuzeo je Bob Weston, basist Shellaca i izvrstan ton-majstor, a veliki doprinos odličnom zvuku dao je i izvrstan razglas u KSET-u, i dalje najboljem prostoru u gradu za bučne koncerte.

Sat i pol koncerta proteklo je u hipu, setlista je bila ispunjena klasičnim koncertnim favoritima, pojačana s nekoliko naslova s aktualnog albuma Unsound. Iako smo dojma da publika nije bila pretjerano upoznata s bogatom diskografijom benda, prijem je, kako je koncert odmicao, bio sve bolji, a kulminacija koncerta je bila na prvom bisu s This Is Not a Photograph i That's When I Reach for My Revolver. Njihovu mišićavost i razigranost Prescott je pokušao objasniti odličnom mesnom večerom koju su pojeli prije koncerta.

I dok se žedna uha vrijedno pripremaju za večerašnji oproštaj od sezone s Tiger Lilliesima i nova iznenađenja koja nas čekaju iduće godine, mi smo napustili KSET s porcijom zdrave buke u glavi i još jednom kvačicom u crnoj knjižici velikih imena povijesti rocka. Neki su, pak, žalili što se ne mogu klonirati, pa istovremeno biti na još jednim besmrtnim bogovima buke – Motorheadu u Ljubljani. Nekako mi se čini da ćemo i jedne i druge moći vidjeti još puno, puno puta.