Poznavatelji rada jednog od najutjecajnijih pop i rock glazbenika u posljednjih 30 godina bili su spremni na to da će na ovogodišnjoj europskoj turneji izvoditi uglavnom pjesme snimljene u suradnji s Brianom Enom, podjednako utjecajnim u producentskoj sferi. Dvadeset i sedam godina između dva albuma, koliko ih je ovaj dvojac ukupno snimio, nepremostiv je jaz, što se jasno čuje na prilično dosadnom 'Everything That Happens Will Happen Today'. Jednom nogom u kreativnoj mirovini, Byrne i Eno zvuče kao dvojica starih mornara koji u konobi uz country gospel sređuju dojmove nakon napornog dana na pučini s koje su se vratili praznih mreža.

To je čista suprotnost revolucionarnom 'My Life in the Bush of Ghosts', kojim su 1981. uveli sempliranje u suvremenu glazbu, koncipiravši cijeli album kao spoj mračnog funka i ambijentalnih detalja poput audio zapisa litanija američkih propovjednika ili snimki terenskih zapisa koje Eno nije iskoristio producirajući prethodna dva albuma Talking Headsa. Time ne samo da su stvorili neponovljiv album, već su utjecali na horde glazbenika i kumovali pravcima poput ambient techna ili sličnih podžanrova eksperimentalne glazbe.

Da bi se stvar dodatno zakomplicirala, Byrne se u međuvremenu uvalio i u druge umjetničke vode, poput filma, teatra, suvremenog plesa i koreografije. Na turneju, koja je počela koncertima u Skoplju i Beogradu, a nastavlja se u petak u Ljubljani, stoga je poveo i troje plesača koji plešu po Byrneovim notama i koreografskim zadacima.

'Mi smo kao kuhari u restoranu – donesemo vam hranu, a vi jedete', jedna je od prvih rečenica kojom se Byrne u kratkom uvodnom monologu obratio oko četiri i pol tisuće ljudi u Sava centru. U šaljivom raspoloženju je pozvao publiku da slobodno fotografira, snima video zapise, provjerava mail i šalje SMS poruke, između redova poručujući – ako vam ne bude zanimljivo.

A ne odveć zanimljivo je u početku uistinu i bilo, jer je koncert otvorio materijal s već spomenutog posljednjeg albuma, pa je klimava uvodna 'Strange Overtones' poprilično zbunila publiku. Situacija se popravila zanimljivom verzijom 'Help Me Somebody', gdje je Byrne odvrištao ono što je na albumu semplirano, te skokom u bolju prošlost uz 'Slippery People' Talking Headsa. Na njoj je do izražaja došao i trojac pratećih pjevača, a pozornicom je pretrčavalo i troje plesača, pa je u jednom trenutku na stageu bilo i desetero ljudi od glave do pete odjevenih u bijelo (Byrne će to objasniti tvrdnjom da je riječ o duhovnoj glazbi).

Koreografija je nekako i najsporniji dio cijelog nastupa – na plesnim i razigranim pjesmama ona je djelovala vrlo skladno i uzbudljivo, podsjetivši na brodvejske mjuzikle. S druge strane, tanak novi materijal pratile su i pretenciozne, katkad i iritantne zamisli poput premještanja s noge na nogu u uredskim stolicama na metafizičkoj 'Life is Long'.

U ovoj pomalo zbrkanoj situaciji na pozornici pažnju je plijenio perfekcionizam glazbenika – četiri dugogodišnja Byrneova suradnika matematički bezgrešno su rekonstruirala pjesme iz raznih faza Byrne/Eno i Talking Heads karijere, od kojih bismo posebno izdvojili fenomenalne izvedbe 'Regiment', 'Life During Wartime' i 'Once in a Lifetime', tijekom kojih je Byrne služio kao konj s hvataljkama koji su plesači preskakali dok je on izvrsno solirao.

Prvi bis donio je još prisjećanja na Talking Headse u obliku 'Take Me to the River' i 'The Great Curve'. Frenetična publika je ubrzo iznudila i drugi bis, kada smo poslušali verziju 'Road to Nowhere' s jeftinim elektroničkim ukrasima, da bi se odmah iskupili briljantnom 'Burning Down the House' s upaljenim svjetlima u dvorani i širokim japanskim mini-suknjama na plesačima, ali i Byrneu! Treći bis donio je mirnu 'Everything That Happens', koja je na kraju koncerta ostavila dojam zatvaranja kruga i zadovoljnu publiku (koja je i dalje tražila još) ipak odaslala u vlažnu beogradsku noć.

Zbog čega je Byrne otkazao nastup u Zagrebu, koji se trebao održati 12. srpnja, nije nam službeno objašnjeno. No koji god da je razlog u pitanju, ovakav vrhunski show - spoj Broadwaya, funk plesnjaka, countryja, gospela i CBGB-a - ne viđate svaki dan i ako ste dvojili trebate li se sutra uputiti u Ljubljanu, ne razmišljajte. Ako još volite novi album, tim bolje.