Postoji dobar razlog zašto su ljudi nekada radili mape za blago – jer nisu htjeli da ga pronađete. Danas, nažalost, oni koji stvaraju blago žele biti pronađeni, ali prečesto na površinu isplivaju samo perolake kategorije, dok teški, sirovi dijamanti potonu na dno opskurije i vrlo je vjerojatno da za njih nikada nećete čuti, osim ako se stvarno jaaako ne potrudite. No ako se date u indijanadžonsovsku potjeru, neće vam biti žao. Jer, izvođači kao što su dubstep ratnici Vex'd žive (tj. živjeli su) dalje od samih margina popularne kulture pa čak i na margini scena koje su ionako marginalne kada je mainstream u pitanju.

Doduše, činilo se da će dubstep prije koje godine imati šansi probiti više mainstreama nego što je to tada bilo moguće; Snoop Dogg je pokušao svoju fascinaciju britanskim undegroundom prodati u SAD-u, a klupska Britanija spremno je gradila ljubav prema žanru izniklom na ruševinama grimea, s većim naklonom mračnom dubu i 'bjelačkoj' hladnoći digitalnog ravnjaka. Ništa od toga. U 2010. godini dubstep se vratio natrag u underground, a u mraku undergrounda zasvijetlio je upravo engleski dvojac Vex'd (Jamie Teasdale i Roly Porter), sa svojim novim albumom, kompilacijom rariteta. Doduše, s obzirom na mrak materijala, ne bi bilo pametno razmetati se riječju 'zasvijetliti'...

Bristolski duo Vex'd nažalost danas više ne postoji, ali iza sebe je ostavio brdo neobjavljenog materijala, koji je okupljen upravo na ovom mjestu, pod zajedničkim naslovom 'Cloud Seed', koji je za ovu godinu ono što je 'Burial' bio za 2006, samo bez melankolične kišne romantike i masivatakovske poetike tople analogije mračnog ritma i ambijentale. Ova je bristolska ambijentala izgrađena oko tvrdog ritma, daleko više SF, industrijska i hladna, ali opet atmosferična i pomaknuto 'romantična', poput kakvog dobrog audio filma s temom postapokalipse. Iz gotovo svake pjesme možete čuti zvuk tvorničkog dimnjaka koji u isto vrijeme zagađuje i ruši se u prašini i destrukciji, osamu koju Viggo Mortenssen i sin proživljavaju tumarajući pustarom, izbjegavajući postati nečijim ručkom... Zašto toliko slika? Zato što ovo jest glazba slika, zbirka 14 razornih instrumentala koji nerijetko bivaju prodrmani pokojim vokalnim uletom (sjajne Warrior Queen u 'Take Time Out' i Anneka u 'Heart Space'), no manje-više podsjećaju na to kako će zvučati tulum za doček 2012. godine, pod uvjetom da netko ozbiljno shvati apokaliptični scenarij.

Ili bolje reći, kako će zvučati soundtrack dan nakon buđenja, pod uvjetom da, hehe, još bude struje i ušiju za slušanje... Jedan od najboljih albuma godine, da skratimo priču.

Ocjena: 9.5 / 10
Izdavač: Planet Mu