Malcolm Middleton, polovica nekadašnjeg glasgowskog elektro-post-rock dvojca Arab Strap, tijekom sinoćnjeg je nastupa u zagrebačkom klubu Purgeraj s novim projektom Human Don't Be Angry tri puta zamolio da mu netko iz publike donese pivo. Je li to bilo zbog tvrdog škotskog naglaska ili nečeg drugog, ne znamo, ali molbe su mu uslišane tek na kraju vrlo dobrog jednoipolsatnog koncerta, kad je uz akustičnu gitaru zasvirao par bisera iz solo karijere
Ako vas (kao nas) još uvijek žuljaju okolnosti pod kojima se raspao jedan od najinventivnijih škotskih bendova u posljednja dva desetljeća, pojašnjenje možete potražiti u ovom videu, u kojemu druga polovica Arab Strapa, Aidan Moffat, na tragikomičan način iznosi svoju stranu priče, plačući za danima zajedničkog autorstva s Malcolmom Middletonom. Što je razdvojilo ovaj dvojac, koji je i kod nas, kao i cijela novija škotska scena, imao u neku ruku kultni status (album Elephant Shoe iz 1998. bio je čak album mjeseca u tada čitanom Nomadu), nakon sinoćnjeg koncerta bilo je ipak bespredmetno pitati.
Malcolm je, naime, okrenuo ne jedan, nego dva nova lista – prvo je objavio nekoliko manje-više uspješnih solo albuma, na kojima je alkoholičarski pesimizam Arab Strapa zamijenio pubovskim humorom i nešto poletnijim punk-pop tonovima. Ove se godine, pak, vratio s novim projektom Human Don't Be Angry, koji je daleko više na tragu onoga na što smo od Middletona navikli u Arab Strapu – spora i pulsirajuća glazba s post-rock osnovom, elektroničkom nadogradnjom, celofanom od gitarske jeke i tek ponekom vokalnom intervencijom.
Večer je s nekoliko pjesama svojeg benda De Rosa, kao i djelićem vlastitog repertoara, na akustičnoj gitari otvorio Martin John Henry, basist Human Don't Be Angry koji se ispostavio i kao vrlo dobar kantautor. Njegove nježne, keltskim folkom nadahnute balade, u sjajnom su kontrastu s okrutnim tekstovima iz ciničnog škotskog kuta.
Trojac se potom presvukao u Human Don't Be Angry, koji je pokazao da Malcolm još uvijek ima trikova u rukavu. Naime, u sinoćnjoj Malcolmovoj svirci, uz standardnu reverbiranu jeku gitarskih valova, mogla se nazrijeti i širina te razumijevanje za stil sviranja najrazličitijih gitarista, od Josha Hommea u glasnijim stonerskim pasažima, pa čak do zemljaka Marka Knopflera u tišim i suptilnijim trenucima.
Naravno, ovo ne znači da je sinoćnja svirka imala ikakve veze sa Queens of the Stone Age ili (ne daj bože) Dire Straits – Human Don't Be Angry su čvrsto strukturirani instrumentalni bend koji evocira najbolje dane Arab Strapa, naročito u vokalom obogaćenim pjesmama poput Monologue:River ili Askillipio.
Pravi tulum je, međutim, počeo kad je Malcolm napokon dobio pivo, izvadio akustičnu gitaru i krenuo sa svojim solo biserima poput Fuck It, I Love You (koju je stanovita Vesna naručila za stanovitog Joška) ili We're All Gonna Die. Kao da nas je netko iz instrumentalne zemlje snova ubacio u zgužvani pub u kojemu Malcolm drobi akustične punk popevke sa svojim predivno grubim škotskim akcentom. Kad zbrojimo obje strane ovog lika – onu depresivno-alkoholičarsku i živahno-kantautorsku – možda je i bolje što Arab Strapa više nema. Tko bi se još i s ludim Aidanom nosio…
