Olaf Möller, filmski kritičar i član selekcijske komisije filmskog festivala u Oberhausenu, u utorak je gostovao u zagrebačkom kinu Tuškanac, na samom otvaranju programa Kratki utorak, u sklopu kojeg će se jednom mjesečno prikazivati kratki filmovi po izboru Ivana Ramljaka i u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza.

Olaf je ne samo jedan od najvažnijih europskih filmskih kritičara i kuratora (europski je urednik Film Commenta, redovito objavljuje u Sight & Soundu i Cinema Scopeu, a osim što selektira za Oberhausen, često priprema programe i za Rotterdam FF i Austrian Film Museum), nego i jedan od najosebujnijih filmskih znalaca na svijetu.

'Došao sam u Zagreb zavesti zgodne hrvatske studentice', kaže Olaf u šali te nastavlja:

'Promoviram Oberhausen Film Festival, filmski festival koji je imao bliske odnose s Jugoslavijom, pa mi je jako zanimljivo doći u jednu post-jugoslavensku zemlju. Oberhausen je jedan od najstarijih festivala kratkog filma na svijetu, ako ne i najstariji živući festival, a danas je jedan od dva ili tri najvažnija festivala kratkog filma na svijetu. Ako ste upali na Oberhausen, to je dobra stvar – kod nas je pokrenuto nekoliko dobrih, velikih karijera, posebno u kategoriji tzv. svjetskog filma.'

Kakav je danas status kratkog filma? Katkad se čini da ih snimaju samo studenti i amateri, kao vježbu prije prelaska na dugu formu, a da svoj život čak i nemaju nigdje izvan YouTubea i odabranih festivala?

Jedno od mjesta na kojima kratki film itekako živi su galerije. Istina, sveučilišta jesu najveći proizvođač kratkog filma, a drugi su umjetnici u širem smislu te riječi. Glavna domena kratkog filma danas jest avangardni film, koji uvelike poistovjećujemo s kratkom formom. Dugometražni avangardni film gotovo da postaje problem. Jedan moj prijatelj zamalo je bankrotirao kada je snimio dugometražni avangardni film, jer ga nitko nije želio prikazati, što je uništilo i njegov ugled...

Nije li lakše dobiti distribuciju s dugometražnim filmom?

Istina, ali avangardni filmovi se ne distribuiraju na klasičan način. Ukrugovima u kojima se prikazuju, kratka forma dominira. Osim toga, koji luđak će sjediti u galeriji dva sata i gledati bilo što? Nitko!

Beskućnici!

Istina.

U Hrvatskoj imamo kulturu beskućnika koji dolaze na izložbe i promocije, nešto pojesti i ugrijati se... Čak i kad nema publike, na njih se može računati.

Pa to je fantastično! OK, nitko osim beskućnika neće dva sata sjediti u galeriji. Ako govorimo o instalacijama, nitko ne očekuje da će publika odgledati cijeli uradak. Uglavnom, danas imamo dvije velike scene kratkog filma – studente koji snimaju kratke filmove kao svojevrsni most za dugometražne i kratke avangardne uratke za galerije, a obje egzistiraju u području distribucije i recepcije koja uglavnom nije povezana s običnom publikom. Jedini način na koji ljudi mogu doći u kontakt s kratkim filmovima, ako ne govorimo o internetu, jesu festivali.

Pratite li hrvatsku produkciju kratkog metra?

Naravno, Hrvatska je u Oberhausenu najzastupljenija od svih zemalja bivše Jugoslavije. Posljednjih nekoliko godina uvijek imamo po nekoliko kratkih filmova, različitih vrsta. Spomenuo bih sjajne hrvatske autore kao što su Ivan Faktor i Hana Jušić, kao i odlične dokumentarce Gorana Devića. Nije slučajnost što svake godine imamo hrvatske filmove, jer imate ponajbolju produkciju na ovim prostorima. Štoviše, svake godine posebno nas zanimaju naslovi iz svega nekoliko zemalja, a Hrvatska je jedna o njih.

Čujem da ste veliki ljubitelj i starog hrvatskog dugometražnog filma?

Rekao bih da sam ljubitelj jugoslavenske kinematografije, ograničiti se na Hrvatsku ne bi bilo pravedno. Jedna od stvari o kojoj ću uskoro pisati jest opus Nikole Tanhofera, koji je iznimno fascinantan filmaš. Ove godine sam za Oberhausen sastavio i program 'hičkokovaca' u kojem će se prikazati filmovi Tadića, Papića i Krelje. Sve me to fascinira. Osim toga, pobogu, ja sam odrastao uz filmove Branka Bauera! Njegovi dječji filmovi neke su od najljepših uspomena iz mog djetinjstva. Fadil Hadžić je također sjajan, Mimica...

A noviji hrvatski film?

Oduševio me 'Obrana i zaštita', koji sam gledao u Berlinu ove godine. Bio je jako, jako dobar. Ali najbolji hrvatski film u zadnjih nekoliko godina jest 'Crnci', to je jebeno remek-djelo. 'Crnci' su film kojim bi se Hrvati trebali ponositi. Savršeno je režiran. Gledao sam ga s prijateljicom iz Hrvatske koja je bila potpuno opčinjena pa komentrala: 'Nisam imala pojma da ovi ljudi zapravo znaju glumiti! Bože, što je ovo! Nisam imala pojma da je moguće da Hrvati snime ovako nešto!' (smijeh)

Je li istina da ste osobno lobirali da se taj film prikaže u Veneciji?

Da.

Kako taj festivalski sustav zapravo funkcionira? Dogovaraju li se selekcije na večerama, ovisi li sve o osobnim ukusima ili je riječ o politici i biznisu? Zapravo, ono što želim pitati jest – koji bi to bio problem hrvatskog filma, zašto nam je toliko teško upasti u natjecateljski program A-festivala, jer bilo je puno lošijih filmova od mnogih naših kojima je to pošlo za rukom?

Festivali žive u matrici klišeja, kojoj se mora služiti. Recimo da većina ljudi sve bivše jugoslavenske zemlje stavlja na jednu hrpu pa onda iz te hrpe izdvaja one filmove koje pokrivaju međunarodni prodajni agenti. Zatim, gleda se na to tko je sufinanciran novcem iz Njemačke i Francuske, a to su Bosanci. Bosanski filmovi upadaju na festivale jer iza njih stoji ispravna vrsta novca. Hrvatska je u lošijoj poziciji jer sudjeluje u puno manje koprodukcija s drugim zemljama, a ako i koproduciraju, onda to rade s drugim zemljama iz bivše Jugoslavije, Srbijom, Bosnom, Slovenijom...
Hrvati kao da nisu vješti u igri međunarodne prodaje. Morao bih dobro razmisliti da bih se sjetio barem jednog hrvatskog filma koji je zastupao ozbiljni svjetski prodajni agent. A morate imati na umu da su selekcije velikih filmskih festivala zapravo selekcije velikih svjetskih prodajnih agenata.

Gdje je onda u cijeloj toj priči film?

Nigdje, naravno. On je najmanje bitan. Nedavno sam baš o tome razgovarao s austrijskim filmašima i svi se slažu da je sve to odavno prestalo imati veze s dobrim filmovima. Kvaliteta se ponekad prihvati kao slučajni ishod pomicanja novca. No poanta cijele priče jest držati veliki broj ljudi na dobroj plaći. Samo to. Ako ljudi usput slučajno snime nešto dobro, sjajno za njih! Nije da je to potrebno, ali je lijepo ako se dogodi. Festivali su samo igralište trgovaca, što je očito već u festivalskim katalozima, koji ne započinju listom naslova, već popisom prodajnih agenata. Hrvatska kinematografija trenutno je zanimljiva zato što nije u tom sustavu. No u isto vrijeme, nitko ne obraća pažnju na nju upravo zato što nije u tom sustavu. Da je njemački novac bio dio produkcije 'Crnaca' ili 'Ljudoždera vegetarijanca', život tih filmova bio bi potpuno drugačiji. To nije nikakva zavjera, samo tržište. Ekonomija i ništa više.

No, s druge strane, festivali za mnoge danas ostaju jedini način da vide pokoji dobar film na velikom platnu.

Kino se danas nalazi u poziciji kada više nije pravilo. Doba u kojem si mogao otići u kino i jednostavno pogledati nešto dobro jest ono za čime svi žalimo. Kino je nekada bilo 'normalno', ali više nije. Televizija je normalna, a jednog dana bi to mogao postati i internet. Kino je iznimka. Zbog toga imamo strašno velike filmove na jednoj strani i festivale na drugoj. A takva situacija nikome ne može biti dobra. Jer ljudi počinju razmišljati o dobrim filmovima samo unutar ovih okvira. Naravno, sad zvučim kao seronja, jer ispada da film poput 'Ivice i Marice' velikog Tommyja Wirkole nije dobar, a on to jest, sjajan je, baš kao i 'The Three Stooges' koji je bolji od bilo kojeg filma braće Coen ili Hanekea... Hoću reći da ima dobrih filmova i u multipleksima, kojima je suprotstavljen tzv. arthouse, ali svi čeznemo za vremenom kada je kino jednostavno bilo nešto normalno, a ovakve podjele nisu postojale. Na kraju krajeva, normalno je očekivati dobar film – nije normalno očekivati 'događaj', a to je ono u što se film pretvorio, u industriju događaja.