U Münchenu svake večeri možete birati između 300 koncerata, izložbi, predstava, partyja ili drugih zabavnih sadržaja (kina da ni ne spominjemo). Imajući u vidu da se prosječni Minhenlija, kako gastarbajteri s Balkana u šali nazivaju stanovnika bavarske prijestolnice, nakon povratka s posla presvlači u opremu za trčanje, rolanje, bicikliranje ili drugi oblik uživanja u prekrasnoj prirodi i zdravom životu, čovjek se naprosto pita – kako to sve postići?

Odgovor je jednostavan – treba prilagoditi enormno bogat program, koji bi u Zagrebu vjerojatno bio rastočen u nekoliko festivala, vlastitim interesima, i racionalizirati ga do razine 'gledam ono što kod kuće vjerojatno još neko vrijeme neću moći'. Dakle, nema one ležerne percepcije svojstvene zagrebačkom pohađanju koncerata zvane 'u posljednji tren se odlučujem hoću li ili neću na koncert, na koji najčešće idem, a da nisam pretjerano upoznat s materijalom benda'. U Münchenu su karte za koncerte, čije se cijene kreću od 20 do 80 eura, rasprodane danima, katkad i tjednima unaprijed, i pritom govorimo i o koncertima manjeg formata (Beach House), nešto većima (Bloc Party) pa čak i o onima ogromnima (Muse u gigantskoj Olympiahalle).

Naša avantura počela je u nedjelju, 11. studenoga u majušnom klubu 59 to 1 smještenom u centru grada, gdje smo zajedno sa šezdesetak fanova svjedočili izvrsnom nastupu njujorških indie rokera Here We Go Magic. Kad kažemo fanova, uistinu to i mislimo – bavarsku publiku najčešće percipiramo kao hladnu, što se pokazalo izrazito krivim. Ne samo da su okupljeni znali tekstove svih pjesama, već su po ispričanoj anegdoti pjevača i gitarista Lukea Templea o tome kako su ranije tog dana popili kriglu piva dovoljno veliku da u nju stane bubnjar, pohrlili za šank da naruče upravo vrstu piva o kojoj je govorio. Zbilja, pravi fanovi.

Sam bend nas je više nego ugodno iznenadio i pokazao da hvalospjevi njihovih poznatih fanova poput Radioheadovog Thoma Yorkea ili kolega iz Arcade Firea nisu mlaćenje prazne slame. Ritmički konstantna vožnja ukorijenjena u kraut rock obogaćena je stalnim žanrovskim skokovima od psihodeličnog folka preko prog rocka do noisea. Tijekom sat i 20 minuta svirke bend je odabrao najbolje sa svojih albuma Pigeons i A Different Ship, koji je zvukovno oblikovao upravo Radioheadov producent Nigel Godrich. Here We Go Magic rutinerski uspijevaju zvučati raznovrsno, pritom nimalo ne otklizujući u ezoteriju, u čemu im pomaže i fantastičan zvuk, koji će kasnije postati i vrlo važna konstanta koncerata u Münchenu.

Dan poslije, upoznali smo se s Feierwerkom – ukusno uređenim kompleksom klubova u zapadnom dijelu grada, koji bi trebao predstavljati pandan Kultfabriku, sličnom i znatno većem prostoru na istoku grada koji vole nazivati i 'minhenski Berlin'. No za razliku od Kultfabrika, koji u sebi objedinjuje klubove, dvorane, striptiz barove i fast food raj, Feierwerk cilja na kužere, hipstere – ukratko, ljude koji prate glazbene trendove i dolaze na koncerte izvođača čije vrijeme je sada.

Jedni od takvih su duo iz Seattlea Shabazz Palaces, vjerojatno najveći alternativni hip hop inovatori u posljednjih deset godina, koji su u klubu Hansa 39 nastupili u pratnji dviju sugrađanki i suradnica po imenu Theesatisfaction. Cure su nas oduševile uvodnim 50-minutnim nastupom tijekom kojega su pozornicu pretvorile u svoju dnevnu sobu ispijajući šalice s čajem smještene među gramofonima i skakućući na svoj inovativni hip hop R&B koji podjednako duguje Grandmaster Flashu i Aniti Baker.

Shabazz Palaces, mistični projekt nastao na ruševinama kultne rap grupe iz 90-ih Digable Planets, potpuno su nas pak uništili svojom kombinacijom mračnog duba, rastrzanih beatova, plemenskih perkusija i elektro/free jazz ornamenata. Plastično rečeno – iako znate da niste ništa uzeli, osjećate se kao pod utjecajem opijata, čemu uvelike doprinosi i dimna zavjesa koja kontinuirano kulja s pozornice. Hip hop čistunci će ih vjerojatno otpisati, no zato zahvaljujući kultnom izdavaču Sub Pop te indie sajtovima koji ih obasipaju hvalospjevima, Shabazzi otvaraju nove horizonte klupske glazbe, i vabe vas da zavirite u njihov čudni zadimljeni svijet.

Dva dana kasnije vratili smo se na isto mjesto kako bismo svjedočili koncertu godine. Jer nema smisla birati riječi nakon što pogledate bend koji vas tijekom sat i 25 minuta svirke drži u hipnotičkom transu nježnom glazbom izvedenom epskim intenzitetom, a to su nam upravo tada i tamo priuštili Beach House.

Dream pop dvojac (za koncerte pojačan bubnjarom) iz Baltimorea eksplodirao je prije dvije godine, kad je njihov album Teen Dream (također izdan za Sub Pop) pomeo dobar dio godišnjih ljestvica. No Alex Scally i Victoria Legrand uspjeli su nekako zadržati svoj privatni prostor i razinu popularnosti unutar okvira odgovarajućih njihovoj introspektivnoj i duboko emotivnoj glazbi, gestama poput svađe s Volkswagenom koji je za jednu od svojih reklama iskoristio klon njihove pjesme Take Care.

Kao podrška nastupio je Holy Other, sve popularniji manchesterski producent koji je svojim atmosferičnim garage houseom i basovima snage kompresora hipnotizirao preko 600 prisutnih u potpuno rasprodanom klubu. A oko 22 sata Beach House su izašli s Wild, aktualnim singlom s albuma Bloom za koji je ovih dana objavljen i prekrasan spot.

Minimalna scenska dekoracija u vidu svjetlucavog zvjezdanog neba i dva velika ventilatora kao da usisavaju publiku u emotivni vrtlog koji suklja s pozornice. Pjevačica i klavijaturistica Victoria Legrand koncert doživljava posebno intenzivno – bujnom kosom mlati po klavijaturama kao nekoć Jon Lord, a rasvjeta odlazi u jarko bijelo svaki puta kad pusti svoj nevjerojatni, grleni glas. Njezin partner, gitarist Alex Scally, tijekom koncerta izgovara samo jednu rečenicu koju vrijedi citirati: 'Ovo je prvi puta da sviramo s publikom koja gleda u naše guzice. Nadamo se da vam se sviđaju.' Klub je, naime, bio toliko pretrpan da je publika stajala i bočno od pozornice.

Nakon sat i 25 minuta sve se raspliće u Irene, koja izbacuje publiku u hladnu minhensku noć u nevjerici. Beach House često sviraju, i ako budu blizu vas, ni u ludilu ih nemojte propustiti.

Posljednjeg dana ove mini minhenske turneje uputili smo se pogledati najpopularniji bend u ovom društvu, engleski Bloc Party. Ispratila nas je ambivalentna kuknjava 'starih fanova' (kao da je bend iz prošlog stoljeća), na temu zaokreta ka grungeu i metalu na njihovom posljednjem albumu Four. No Kele Okereke i družina već deset godina voze eklektični slalom kroz indie rock, post punk, elektroniku i pop, pa im nije strano svoj zvučni spektar obogatiti i s malo masnijih gitara. Pogotovo kad to rade s takvom lakoćom i uživanjem kakve su demonstrirali u rasprodanoj Tonhalle, dvorani smještenoj u već spomenutom Kultfabriku, pred oko 2.000 oznojenih i za stage diving nabrijanih fanova.

Večer je otvorio londonsko-australski trojac PVT, koji nije posebno oduševio svojim čitanjem Bloc Partyja kroz filter Midnight Oila, od kojega australska komponenta benda očito nije mogla pobjeći. Tijekom predugih pola sata pauze temperatura je sve više rasla, da bi po izlasku benda dvorana proključala – činilo nam se da organizator toliko loži samo da bi se Kele mogao ležerno šetati u bermudama i majici kratkih rukava, a do polovice koncerta i on se očito ugrijao, pa je fanovima u prvom redu poklonio svoj Jägermeister.

Osamnaest pjesama uz dva brza bisa proletjelo je kroz sat i pol moćnog nastupa koji je pokazao da imamo posla s velikim bendom. Naglasak je, dakako, bio na aktualnom albumu, čiji šareni vrtlog s omota se manifestirao i u bojama laserske rasvjete koja je šarala po dvorani. No Bloc Party su podjednako prostora posvetili i starim hitovima pa smo čuli Mercury, Hunting for Witches, Like Eating Glass, Banquet, a na bis i This Modern Love i Flux, koju su otvorili uvodom iz Rihannine We Found Love. Koncert je okončan višestruko ubrzanom verzijom Helicopter, koja nas je katapultirala do prigradskog vlaka, nakon proboja kroz kioske s kebabima i currywurstom te dilere ispred striptiz-barova koji nude šmrk kokaina za par eura.

Vrlo simboličan bijeg iz grada koji nam je pružio najbolja koncertna iskustva u posljednjih nekoliko godina, a koji, zapravo, i nije tako daleko od nas – tek nekih šest sati vožnje. Stoga s nestrpljenjem čekamo proljeće i nadamo se da će se poklopiti još jedan ovakav tjedan.