U Republici Hrvatskoj vjerojatno ne živi ijedna osoba starija od 30 godina koja se ne sjeća dana kada je pao Vukovar. I svi se sjećamo da je to bio užasan dan. Onima koji su bili u Vukovaru posebno - ono što su oni proživjeli, nama je ostalima teško i zamisliti - ali cijela je zemlja toga dana bila potištena i tužna. Bit će još potištenija i tužnija kada sazna što se toga dana i dana koji su uslijedili događalo s ljudima koji su ostali u Vukovaru i zbog toga, zbog njih su komemoracija i sjećanje na taj dan potrebni. To je najmanje što se za njih može napraviti, iako je samo to stvarno sramotno malo.

Gledala sam jučerašnji trosatni prijenos kolone sjećanja u Vukovaru na Hrvatskoj televiziji s knedlom u grlu i s čvorom u želucu, i to iz više razloga. Osim onog najjasnijeg - tuge zbog sjećanja na događaj kojemu je bila posvećena - taj su mi grč stvarala i neka pitanja koja sam si jednostavno morala postaviti. Što s tom kolonom i danom sjećanja doista činimo za Vukovar? Za cijelu zemlju? Što bi oni koji su poginuli, da mogu na jedan dan prošetati zemljom za koju su se borili, rekli na to kakva je danas? Što o njoj misle oni koji su se borili, još su živi, ali nisu na istaknutim mjestima i nemaju titule koje ih dovode pred mikrofone televizija i radiostanica? I zadnje - no ni slučajno najmanje važno - što o svemu tome misle oni mlađi od 30 godina, koji nekim slučajem, vlastitom željom ili zbog obiteljskih/poslovnih/školskih razloga, gledaju taj trosatni prijenos?

Ne mogu pritom mnogo toga zamjeriti Hrvatskoj televiziji. Program posvećen ovakvim obljetnicama užasno je nezahvalan - trosatni prijenosi hodanja u povorkama i polaganja vijenaca sami po sebi nisu nimalo televizični, a opet, nemoguće ih je ne prenijeti u ovakvim prigodama. Kako god okrenuli, neće biti dobro - s ovakvim prijenosom bez sumnje će biti onih koji će kolutati očima i s podsmijehom pitati kako to da su Vukovaru posvetili Prvi, Treći i Četvrti program, a Vukovara nije bilo na Drugom i u reklamama, a ne učine li sve onako kako su učinili, ispast će da ne poštuju 25. godišnjicu užasa koji se dogodio u Vukovaru. Čak su se i koliko-toliko dobro snašli u toj situaciji - nisu samo sparkirali kamere na nekoliko važnih punktova uz povorku, nego su i pronašli sugovornike s kojima su tijekom kretanja kolone razgovarali, iskopali materijale iz arhiva, snimili nekoliko priloga. Čuli smo tako razgovore s ljudima koji su prije 25 godina bili na licu mjesta, od liječnika u bolnici do farmaceutkinje koja je nabavljala lijekove, čuli smo kako se sa svojim traumama nose silovane žene iz Vukovara, čuli smo brata poginulog francuskog borca, čuli smo i brojne veterane (i u nekim slučajevima morali dobro pročačkati uši, kao onda kada je jedan od njih izjavio da je Hrvatska kakva je danas, upravo onakva Hrvatska za kakvu se tada borio) i sve je to koliko-toliko razlomilo turobno hodanje u povorci, polaganje vijenaca i državničke govorancije. Moglo je to, naravno, i bolje, poboljšanje bi već bilo da komentator nije bio iznimno dosadan Branko Nađvinski i da na vodotornju nije stajao bizarni Petar Vlahov sa slušalicama, kao da je neki kontrolor leta na posebnom zadatku, ali generalno je sve to bilo okej ili barem onoliko okej koliko u takvom kontekstu može biti.

No cijelo vrijeme dok sam to gledala, na pameti su mi bili današnji klinci od 12, 13 ili 14 godina, koji taj prijenos možda gledaju zato što im je to dio nastave toga dana, ili zato što im se tata, djed, stric ili već netko iz obitelji borio u Domovinskom ratu, ili su im pak roditelji odlučili da to moraju pogledati iz nekog odgojno-obrazovnog razloga. Što to znači tim klincima? Nekoliko je sudionika ovog komemorativnog programa u kameru izjavilo da je šteta kako današnji mladi ne znaju mnogo o Domovinskom ratu i Vukovaru te da o svemu tome u školi uče samo kroz tri nastavna sata pa i ne mogu imati baš previše pojma. Vjerojatno nije baš potpuno analogno, ali palo mi je na pamet da su i nama, mojoj generaciji, tako govorili o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, da smo i mi gledali komemorativne skupove, filmove, poseban TV program u povodu godišnjice, štajaznam, strijeljanja đaka u Kragujevcu. Nama su, pak, u školi itekako govorili o Drugom svjetskom ratu, mnogo više od tri školska sata, znali smo sve živo i mrtvo što su htjeli da znamo, pa su nam takvi prijenosi, filmovi i svjedočanstva uglavnom bili - dosadni. Je li to tako i s današnjom djecom?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer nisam današnje dijete i ne znam kako današnja djeca razmišljaju. No znam jedno. Dok sam bila klinka od 12-13-14 godina i kada su mi prikazivali komemorativne filmove, dovodili borce iz davnih krvavih bitaka da mi govore o tome, nije me to posebno zanimalo, ali ne zato što sam bila bezosjećajno dijete koje nema senzibiliteta za tuđu patnju, stradanja i borbu. Ono što me u tome gnjavilo nisu bile priče o stradanjima, nego to što su mi pritom govorili kako bih se prema toj patnji, borbi i stradanjima trebala odnositi, kako bih se zbog nje trebala osjećati i s kakvim bih idejama - onima za koje su mi govorili da su 'iznikle iz te borbe' - trebala 'graditi budućnost'. Hrpa ljudi među kojima je najmanje bilo onih koji su stradavali u tim bitkama, govorila mi je da te bitke iz prošlosti moram gledati kroz njihove ideje, pa još k tome i da moram izgraditi nekakvu bolju budućnost koju oni sami nisu baš uspjeli izgraditi.

I zato sam se, gledajući povorku sjećanja kroz Vukovar na 25. godišnjicu njegova pada, slušajući svjedočanstva koja su novinarima HTV-a ispričali oni koji su taj dan preživjeli na licu mjesta i slušajući Branka Nađvinskog, Bozanića i ostale kako nam govore kako bismo se u vezi sa svime time trebali osjećati - pitala je li i današnjim klincima od 12-13-14 godina onako kako je meni bilo kada sam na televiziji gledala neke tadašnje komemoracije. Bilo bi dobro da nije. Ali bojim se da, unatoč svem trudu HTV-a da jučerašnji prijenos učini televizičnim, a opet punim poštovanja prema žrtvi Vukovara, ne mogu napisati utješan odgovor na to pitanje. Bojim se, zapravo, da ne mogu napisati utješan odgovor ni na jedno od pitanja koja su mi se rojila glavom dok sam gledala taj prijenos. No one druge odgovore, kažu mi, u ovakvoj prigodi nije prilično izgovarati na glas.